Teški su mi ovo dani, moji blogovci. Ne znam odakle krenuti.
Od mojeg dede žena, koja mi nije prava baka ali je s dedom duže nego kaj ja postojim, prije šest dana završila je u psihijatrijskoj bolnici. Imala je u posljednje vrijeme nekoliko verbalnih i fizičkih ispada, no ovaj je put u sve bila uključena i policija, a kasnije i hitna. Eh, za tih tjedan dana otkako je tamo puno se sjećanja u meni prevrtjelo i puno emocija je isplivalo. Naime, nikad u svojem životu nisam je voljela. Otkad znam za sebe, iz nekog je razloga bila prema meni zla. Ali baš – zla! Dedu sam jako voljela, ali nju nikad nisam prihvatila. Između ostalog, nabila mi je neke komplekse i dala mi materijala da je ne volim sve do sada, makar su već godine prošle otkako je izgubila svaku moć da svojim ružnim riječima i postupcima učini da se osjećam loše.
I cijeli život, paralelno s našim neslaganjem, furam film da je ne volim. Da je prezirem. I uvijek sam mislila – doći će meni ta prilika, da samo jedan jedini put osjetim nadmoć nad njom i barem joj malo vratim za sve suze koje mi je priuštila kao djevojčici.
I onda, prije tjedan dana, ona je završila na psihijatriji. Znate li što to znači za moju želju za osvetom? Ona je NEOPRAVDANA. Da, baš tako, jer sad kad se počelo odmotavati klupko, dolazim do spoznaje (zajedno s još nekim članovima obitelji) da ona nije zla, nego bolesna. A bolesnom čovjeku ne smiješ zamjeriti ništa, nije li?
I nemate pojma kako bih voljela da mi je netko kao osmogodišnjakinji pokazao prema njoj prstom i rekao – vidiš, ova ti je teta bolesna, nemoj je nikad slušati jer nije sposobna zdravorazumski razmišljati. Ali, prije nego smo konačno sada došli do te potvrde, užasno sam patila zbog nje...žao mi je sada, ali vrijeme se ne može vratiti. Iskreno se nadam da će joj pomoći u toj njezinoj situaciji, ma koja god ona bila, i molim za to da možda dobijem priliku upoznati onu stranu nje koju nisam nikada imala prilike vidjeti, onu stranu nje kao tople i ljubazne žene kakvom sam čula da je opisuju.
Usto, mama je dobila dobroćudan tumor. Ovo je daleko preteška tema da bih o njoj mogla pisati. Evo, dvije rečenice i već mi krenu suze...
Nego, sasvim druga tema: čitam danas studentski časopis svog Fakulteta, kadli tamo u cijeloj zbirci članaka iz svakojakih područja medicine, jedan kratki članak o blogu. I moj je blog tamo spomenut, kao – ima nekoliko medicinarskih blogova – i sad bubne moju adresu! ŠOKIRALA sam se, totalno! Mislim, fora mi je to, kaj su me spomenuli i sve, ali se ipak nadam da nitko neće obratiti pažnju na link.
Aha, da, i moj prvi obožavatelj mi i dalje piše! I dobila sam, nakon onog prethodnog članka, još jednu obožavateljicu. Znate kaj? Guba je ovaj virtualni svijet – počinje i završava kad ja to odredim, u njemu se događa ono na što ja stavim naglasak, ružne stvari kojih se ne želim doticati nemaju pristupa... I ništa više nije važno...
JOŠ NEKAJ: večeras sam gledala Latinicu s temom trgovine janim stanicama...sad mi se ne da o tome ali ovih ću dana baciti i svoj osvrt, kako na ovu škakljivu temu, tako i na samu emisiju.
Smijte se puno blogoljupci!
Post je objavljen 10.01.2005. u 23:08 sati.