Bol ne pokazuje nikakve namjere da prestane. Baš se ne osjećam sjajno, ali, eto, pomislim na tebe pa mi je malo lakše. Sve ide ipak nekakvim sitnim pomacima, dobro je to, još me drži naš razgovor od petka..nekakva istina, trenuci koji ispunjavaju srce, tvoj glas...osjetila sam...od petka, od našeg razgovora, stalno sam u nadahnuću i sinoć, naravno, poslala sam ti eterom pjesmu...
Noću, kada uzmem knjigu u ruke, znaš koliko volim čitati, misli jednostavno odlutaju tebi, pa sam se tako sjetila kako si znao da se želim pozdraviti sa Splićankom, pa si me hitno porukom pozvao da siđem u hol...da, to su sitnice, ali sitnice koje mi razgale srce i dušu, koje tebe definiraju kao čovjeka, koji misli, zna, osjeća i sluša...slušao si svaku moju riječ...hvala ti, moj Michelangelo, hvala Bogu što postojiš...
Post je objavljen 10.01.2005. u 11:22 sati.