Već drugi dan je nad grad nalegla magla. Cjelodnevno sivilo, vlaga koja probija do kostiju…depresivno vrijeme koje ostavlja svoj pečat i na ljudima.
Cijeli dan mi se ništa ne da. Ujutro sam ustala, otišla do obližnjeg kioska po novine, nahranila mačka….i vratila se u krevet. Po ovakvom danu što pametnije od spavanja činiti?
Zvala me mama na ručak, no nije mi se dalo izlaziti iz kuće…a nisam bila ni gladna.
Ustala sam u rano poslijepodne, napravila si nescapuccino…pronašla neke časopise, koje sam neko vrijeme listala, pa ustala sa kauča i počela besciljno šetkati po stanu…od neizbježne klaustrofobično-depresivne epizode koja mi se približavala poput jurećeg vlaka, spasio me telefon. Saved by the bell! Zvala je V., promukla do neprepoznatljivosti. Već je treći dan bolesna, ima temperaturu, glava joj puca…uz bolest i nju pere depresija izazvana južinom. Malo smo pričale, podigle jedna drugoj raspoloženje. Kada sam s njom prestala pričati, zvala me A., prijateljica iz Umaga. I tamo je vrijeme podjednako otužno, uz otežavajuću okolnost što u Umagu, kada su ovakvi dani, kada navali magla, na cesti ne možeš sresti ni susjedovu mačku.
Kada sam prvi puta došla u Umag zimi, jednog maglenog dana, pomislila sam da sam zalutala te da sam koji slučajem, zabunom, teleportirana u London. Magla od koje ne vidiš prsta ispred nosa, do samog mora, što zapravo djeluje vrlo sablasno, naročito kada je upotpunjeno sirenom za maglu koja dopire sa savudrijskog svjetionika. Nevjerojatno je kako magla promijeni grad…i ljude. Sve je nekako zaobljeno, nedohvatljivo, zvuk je oštriji, pun jeke, a opet nekako utišan…. Ljude čini šutljivijima, nedruželjubljivijima, prikuje ih u stanove, kuće…produbljuje osjećaj izoliranosti, samoće i depresije.
Nikakvo čudo da je u panonskim ravnicama stopa samoubojstva među najvišima na svijetu…
Umaška magla traje tjednima, mjesecima…sve dok proljeće ne potjera sivu koprenu negdje preko mora.
Nikada u Rijeci nije bilo toliko magle koliko posljednjih godina. Zime mog djetinjstva i rane mladosti pamtiti ću po buri, po vedrim hladnim danima, po osjećaju bridenja u obrazima “obrijanim” burom…u zadnje vrijeme sve se promijenilo. Priroda nije više ista kao što je bila…
Magla na priobalju zapadne Istre je bila za mene iznenađenje…nije mi bilo jasno kako uz more može biti magla..onda su mi objasnili…nizinsko područje, velike površine sa isparavanje, visoka temperatura tla…i eto ti magle od Savudrije do Rovinja, koja zna biti toliko gusta da paralizira promet.
Kada sam završila telefonirati napravila sam si kasni ručak-ranu večeru. Skuhala sam malo pašte (gnocchetti sardi, ovaj put) te ih prelila umakom sa tunjevinom i vrhnjem. To obično pripremim kada želim pojesti nešto toplo na brzinu. Jednostavno se priprema – konzerva tunjevine se usitni, proprži na masnoći, skine sa vatre i umiješa dvije-tri žlice kiselog vrhnja, pola vrećice ribanog parmezana, malo sušenog bosiljka i mažurana, malo papra, soli…u to se umiješa ocijeđena tjestenina..i voila : obrok je gotov! Ja sam ga popratila sa čašom porečkog sivog pinota.
Nakon ručka, napravila sam si espresso, popušila s guštom (znam, znam..nije zdravo) cigaretu… pa krenula na “posao”: kupka, pranje kose, depilacija, pedikura, manikura…
Sutra ponovno počinjem raditi…
Post je objavljen 09.01.2005. u 23:59 sati.