Idem ja, kao i svake nedjelje, na Puntijarku. A kako danas žičara ne vozi, nešto prije Bikčevićeve staze stoji bus. A pred busom planinari, guraju li se, guraju, da što prije stignu. Ruksaci veći od njih i puni ića i pića, gojzerice, štapovi i ostala oprema - rekao bi čovjek: sad će trkom do vrha, pa u Stubake na kupanje. Ali ne! Naguraju se oni u bus, pa u prvi planinarski dom, pa bažul s kobasicom i vinčeko, a onda natrag s oštrog "planinarenja" u toplu kućicu pred TV. Došlo mi da se i ja uguram u bus, ali kondukter stoji na vratima, a ja ni love ni karte. I tako, put pod noge prema Puntijarki. Kod Njivica mi već nekako dosta i sve mi češće dolazi na um ono ZET-ovo vozilo dolje. A možda, mislim ja, oni "planinari" i nisu baš sasvim blesavi. Desetak minuta iza Njivica sustigne me kolegica, 5 god. mlađa - sa 2 štapa. Veli da ju je sram, inače ne ide do Puntijarke sa štapovima (istina, znam da ne ide!), ali nekako osjeća godine... Hm, hm... Pustim ja nju ispred (ne volim gnjaviti druge kad se penju, niti ja volim koga gnjaviti), pa bez štapova dalje. Da, vidjela sam i svoje stare poznanike kako se vraćaju s Puntijarke (otprilike svake nedjelje u isto doba) - držeći se za ručice, kao i uvijek. Oženjeni su, dakako. Ali ne međusobno. Nema šanse da ne sretneš pola Zagreba, ma kojim putem da se penješ. Sunce sja, sve suho. Skinem gojzerice i obučem tenisice. E, sad je malo lakše na nogama, premda je na leđima teže. A onda mi crkne baterija. A baš sam si nasnimila na stick prije polaska super glazbu. Ništa, slušat ćemo do gore ptičice. Da, ne čudi me što mladi ne pozdravljaju kad prođu, ali više ne pozdravljaju ni stari. To mora da su također "planinari"... I tako, danas baš nije bilo blistavo, sve u svemu, usprkos suncu. Sva sreća što me je dolje dočekao auto - nikakav je, ali kakav je-takav je, bolje i to nego pješice onaj komad do tramvaja. A doma su me dočekali gosti. I sad nisam više čak ni za blog, a kamoli za dovršiti sličice...
Post je objavljen 09.01.2005. u 17:21 sati.