Sad me nešto potaklo na razmišljanje o kulturi. Jesmo li mi kulturan narod? Pošten? Narod za primjer nekomu, našoj djeci, drugim narodima? Nismo. Nismo s debelim N.
Bila sam u x situacija gdje je neka tema (i neslaganje u stavovima) dovela do toga da je jedna (ili obje) strana povisila ton, počela s vrijeđanjima, psovkama, fizičkim napadima koji su doveli čak do ozbiljnih i trajnih posljedica.
Pitam ja vas - je li to u redu?
Zakaj su ljudi toliko uvjereni da su uvijek u pravu, zašto ne mogu priznati da su pogriješili, ispričati se, ili jednostavno riješiti taj "spor" verbalno, bez vrijeđanja bez spominjanja nečije mame, psa, Boga, Isusa i ostalih, tako često spominjanih likova. To me uvijek rastuži jer bih ja to htjela riješiti na civilizirani način, objašnjavanjem, iznošenjem činjenica, argumentiranjem stavova, a druga strana bi (naravno, nakon što ja završim) onda mene pokušala uvjeriti u svoje.
Zašto je toliko teško popustiti i kad shvatimo da smo u krivu? Jel to zbog nekog našeg ponosa, iz straha da ne budemo ismijani, zbog neke imaginarne slike o sebi kao o stijeni koja neće pokleknuti ni pred čim? Ne znam. I bilo bi mi sve to smiješno da mi nije jadno i tužno. Jadan smo mi narod.
Govori se da imamo najveću kolekciju psovki. Jel to nešto čime bismo se trebali hvaliti, biti ponosni na to? Svaki dan se smišljaju nove da kojim slučajem ne bismo postali drugi u ovoj kategoriji - što je teško. Ja osobno ne psujem, tu i tam kažem jebote, fak i druge riječi koje su se već udomaćile u našem svakodnevnom govoru. Mogla bih ih čak nazvati poštapalicama. Nitko ih ni ne čuje više, ne razmišlja o njima kao nepristojnima i neprimjerenima, nego ih upotrebljava na kraju svake rečenice, da začini točku. (ja nisam baš TOLIKO zagrezla, hehe) Sad više ni nisu tak proste kao što su nekad bile. Sad su ko ovca u vučjem b(r)logu. Zalutale.
Kaj je najtužnije, ako se "svađaš" s nekim tko je navikao na vrijeđanje i sve spomenuto, i kažeš Oprosti, ili jednostavno (ne želeći više slušati njegovo vrištanje) odustaneš od rasprave - ispadaš mlakonja, pussy, beskičmenjak koji ne brani svoje stavove, ispadaš (u njegovim očima) gubitnik. Mora li te to zaboljeti, dirnuti u žicu, pecnuti u duši? Znam da ti znaš da nisi gubitnik, ali ne zaboli li bar malo? Pati li TVOJ ponos? Ili misliš da je ON gubitnik? Da je gubitnik jer ne zna saslušati, ne zna bonton, ne zna argumentirati svoje stajalište.. jer ne shvaća koliko je plitak, neuk, ograničen? Ili pak zaboraviš na sve odmah?
Ja sam takva da bih željela sve ove agresivne obratiti - da prijeđu na "drugu stranu".. Ali nije to lako. Nije. S debelim N.
Post je objavljen 09.01.2005. u 17:37 sati.