Sjećaš se , spominjala sam "Mostove okruga Madison" Roberta Jamesa Wallera. Želim baš sada citirati Robertove riječi u pismu koje je uputio Franceski, jer je znao kako umire i kako se više nikada neće vidjeti.
" Sjećam se svega. tvog mirisa s okusom ljeta. Dodira tvoga tijela uz svoje, tvog šputanja dok sam te ljubio.
Bog, Svemir , ili ma kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme.
Zahvalan sam što sam te uopće našao.Mogli smo projuriti jedno pokraj drugog kao dva zrnca svemirske prašine.
Ipak sam samo čovjek. A sva ta filozofska racionaliziranja koja mogu smisliti ne spriječavaju me da te želim svakog dana, svakog trenutka, kao što ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s tobom, u tvojoj glavi.
Volim te duboko i beskrajno i uvijek ću te voljeti. "
Snagu njihove ljubavi možemo samo pretpostaviti, no kolika je snaga moje ljubavi...plakala sam sinoć...ne od tuge, nego zato što sam doživjela te neslućene visine ljubavi, što tek sada, nakon što toliko godina pokušavam vjerovati kako sam voljela i bila voljena, počinjem shvaćati - samo jednom se doista voli...a ja volim tebe Michelangelo.
Sada , osim nas, nitko zapravo ne zna tko smo MI...i ne znaju moji prijatelji zašto sam se jutros nasmiješila jednoj jedinoj zvijezdi koja je svijetlila na nebu kada sam odlazeći na posao uranjala u tišinu nedjeljnog jutra.
Tišina sam, ali nisam jauk i bol, jer u mislima si, stalno si uz mene, dotičem te svakom pjesmom koja i jutros putuje eterom u tvoju ravnicu. Toliko te volim...toliko te i danas volim Michelangelo.
Post je objavljen 09.01.2005. u 08:27 sati.