Ipak sam noćas ćiku.. Ma svi nešt počeli izmišljat da imaju kojekakvog posla, rođendana, sastanaka...i tek bi oko 1 da se nađemo ili već kad ko može..ma daaaj, neće mene niko zabajevat. Nećem ić i gotovo.
Skinila sam se polovno i onak u tangama i potkušulji pretrčala na Orbitreku 12,43km, pustila energiju iz sebe da lapinja po sobi.. baš me uhvatilo da hoću trčat, imam tak svoje minute. :) Onda sam se fino otuširala, zavalila u fotelju, gledala K-PAX i pojela ogromnu Milku.. Baš sam se dobro osjećala, to je bilo ono što mi je trebalo. Super mi je pričica s kraja filma:
»Svemir se širi, a onda se smanjuje. I opet će se proširiti. Ovaj proces se vječno ponavlja. No, ne znaš da će sve biti kao što je sada kad se svemir opet proširi. Sve greške koje počinite sada opet ćete ih ponoviti. Svaku svoju pogrešku ćeš nebrojeno puta počiniti, i to vječno. Stoga ti savjetujem da ovaj put sve učiniš kako treba, jer to je jedino vrijeme koje imaš na raspolaganju.»
Joj, kak obožavam tak neke jednostavne, a dubokoumne rečenice koje te gotovo natjeraju da odmah iskočiš iz kreveta i poduzmeš nešto da svoj život proživiš najbolje što možeš!
Imam jednu zgodnu naviku da svaku, baš svaku noć prije spavanja otvorim prozor, pogledam u nebo i duboko udahnem. Bilo je trenutaka, naoko sasvim običnih, koje nikad neću zaboravit: ogromni puni crveni mjesec koji je bio tako blizu, tako nisko da imaš osjećaj da ga možeš dohvatiti ako ispružiš ruku, a zrak je bio tako svjež s mirisom svih lijepih sjećanja;ILI onu večer kad je padala kiša, a nije bilo baš hladno, sjela sam na prozor, ispružila noge van i pustila da mi se kapljice slijevaju po prstima, bilo je tako sparno s blagim povjetarcem koji je donosio miris sijena i obuzimao te čudnom srećom; ILI kad sam jednu olujnu noć dva sata bila naslonjena na prozor i gledala munje koje me toliko fasciniraju, zvuk grmljavine pa nevjerojatna tišina..to je nešto neopisivo...
To se sad malo čini nevezano uz sve ovo o čemu sam gore pisala, ali ima smisla, to je jedan mali korak na putu prema savršenom životu, takve sitnice ispunjavaju čovjeka. Bar mene. Ne možete ni zamislit što me nekad čini sretnom, tak neki detalj koji možda nitko ni ne primjeti.. Mnogi se čude kako uspjevam biti nasmijana i kad mi u životu ne može bit gore.. to je odgovor, primjećujem nešto što rijetki vide i pokušavam i druge s tim zarazit.. :)
Post je objavljen 09.01.2005. u 01:13 sati.