Strah nam može biti savršen prijatelj koji nas drži budnim i opreznim. Ali može biti i opak neprijatelj koji pomalo i nezaustavljivo pretvara življenje u bezličnu baru gdje vladaju umor i sigurna jednoličnost.
Tako je i sa uspomenama.
Ako se s njima sprijateljim i pažljivo slušam njihovu priču – bit ću hrabriji i mudriji.
U ovim danima kada bespomoćni pogledi stotina tisuća ugroženih traže susret s našim očima i srcem, barem mrvičak razumijevanja i dobrote – ja se intenzivno družim s nekim ne tako davnim uspomenama.
Sjećam se nevjerojatne prisnosti susjeda s kojima sam se dotada šturo pozdravljao. Slučajno smo živjeli jedni pored drugih. Spajala nas je ista ulica. I ništa više.
A onda smo se našli u atomskom skloništu susjedne zgrade. Nevolja nas je upoznala i zbližila. Tu, zamotani u deke, uz voštanice i hranu koju smo sa svojih stolova donijeli na zajednički podrumski stol odjednom smo postali jedna velika obitelj koja je bila razdvojena pa se u (ne)sretnim okolnostima opet našla zajedno.
Te priče i mističnost podruma, jednostavnost riječi začinjena strahom i međusobno hrabrenje i pomaganje donijela je nevolja kao svoj dar utjehe.
Ponovno pomalo postajemo stranci jedni drugima pa poželim da onako iz štosa zavrtim onu zlokobnu sirenu i reknem: ma dajte ljudi hajdemo se ponovno naći… da se ispričamo, prepoznamo i da vidimo što nam se u međuvremenu izdogađalo… to je očito moguće jedino na neutralnom terenu - u podrumu i strahu…
Sjećam se tog vremena i po tome što smo tada doživjeli mnoge pružene ruke prepune pomoći i male pažnje. Samo smo slutili dobrotu tih lica, brižnost i pokoju suzu koja se skrila u pakete pomoći… ali znali smo više i bolje nego ikada dotada da je svijet jedna velika obitelj.
Osjećali smo kako neka nevidljiva Snaga kao odgovor probuđenoj mržnji želi probuditi i silnu ljubav. Sve je bio dar. I komad kruha i čokolada i novo jutro i igračkica koja je dječje zaprepaštenje i mrzli strah u hipu pretvarala u djetinji zvonki smijeh.
I sada je sve dar – ali to smo tada nekako jasnije vidjeli.
Svijet nam se u trenu rušio. Bilo je i brižnih i dobrih ruku koje su ga popravljale i gradile.
Znamo koliko je svijet nesigurno i nepravedno mjesto.
Uvijek netko pati. Uvijek je negdje nevolja i bol. Također uvijek netko liječi i ljubavlju prelazi granice svojeg udobnog dvorišta.
I na nama je red da dobrotom i solidarnošću steknemo nekog novog brata i sestru.
Nije žurno da im doznamo ime. Doći će, vjerujem, vrijeme kad će nam i to biti jasno.
Ali, žurno je da pomognemo. Najbolje što znamo. Božić je prošao, ali dobrota traži svoje junake kroz cijelu godinu.