Danas san se isla setat po snigu. Toplo sam se obukla: vunene carape, cizme za snig, tople rukavice i kapu.
Ponila sam foto-aparat i cd-walkman.
Vanka je sve bilo bijelo, idilicno, kao na bozicnoj cestitci i odmah sam bila dobre volje.
Krenula sam prema parku i putem sam pravila grudve i gadjala zid i stabla.
Preko puta sam vidila dicu kako prave Snjeska u dvoru, dok tata razgrce snig onom velikom lopatom.
Primjetila sam kako se u svakom njihovom pokretu (djece) vidi odusevljenje i uzbudjenje zbog sniga (koji ovde rijetko pada).
Nikave brige i problemi, cista djecja radost.
Curica, koja je pravila Snjeska, me pogledala i u njenom izrazu lica sam prepoznala svoj.
I ja sam u ovoj snjeznoj setnji osjetila cistu djecju radost, bez ikavih briga i problema.
Koji lipi osjecaj.
Nadam se da nikad necu izgubit to dite u sebi.
Nekad malo vise, nekad malo manje, ali je uvik tu.
U parku san setala po snigu i ispucala par slika, za uspomenu.
Post je objavljen 08.01.2005. u 04:04 sati.