U jednoj knjižari, u Indiji listajući knjigu o Taj Mahalu utisnula se u meni ljubav spram svih spomenika ljubavi jer jedinstvenost utisnutih sjećanja u nešto takovo aktiviraju naše kolektivno i mi smo kao predodređeni da čak i ne želeći reagiramo nekim dijelom čipa koji smo dobili rođenjem.
Tko može ostati ravnodušam spram monumentalnosti kroz koju je izražena ljubav, možda tek romantično zaodjenuta u ljubav bića prema drugom biću, zapravo i nije važno, jer i ljubav prema ljepoti arhitekture je otisak onoga što je kreator želio ostaviti za sobom, a ostavio je impozantnost koja me osupće iznova i iznova i iznova.
I iznova svaki dan osipam se ljepotom tuđih riječi jer riječi su odraz tuđih nutarnjih igara, komadića ogledala koji su iz svemira razasuti u nama kako bismo se ogledali jedni u drugima kad se zaobravimo, pa da se podsjetimo da smo od istog stvoreni i da ćemo se istome vratiti kad otkrijemo superljepilo za naše smrznute misli- a cilj su tropi!
Ali spomenik bez ljubavi tek je spomenik
U meni postoji trg, na tom trg postolje
Na postolju figura
Na figuri cvijet
U cvijetu
pčela.
bz bz bz :)
Post je objavljen 07.01.2005. u 23:59 sati.