Jutro je, 4:30. cekam da ful svane da se mogu ici voziti po gradu. Da napravim nekaj ne bi li pobjegao iz ovog horor mjesta. Vicu, vriste, jebu si mater i psuju boga. Nelogicni su vise no sto ja to mogu biti, a nerijetko jesam, bar po zacrtanim standardima. Kao sto mogu primjetiti, svatko ima svoj standard logike i to je u redu, ali ja tu ne zelim biti. Uzeo sam ostatke kave iz kuhinje i sjeo u mracnu sobicu gdje spavam s malim bratom. Negdje u ovoj sobi nalazi se sat.
Znam, jer ga cujem iako ne znam gdje je.
Jedan od onih tik-tak satova s placa. Sjecam se, moja baka je imala takav sat, samo nije bio plastican. Ali isao je tik-tak prilicno glasno i ja sam u nocima kada nisam mogao spavati slusao sat kako tiktaka i mislio si da to znaci kak vrijeme strasno sporo prolazi. Ne znam zakaj sam ja to tako vidio, ni dan danas. Spavao sam s bakom u krevetu i slusao kaj se zbiva na zeljeznickom kolodvoru. Tamo je bila zgrada, odmah pokraj. Bila je to tada ugodna buka, nemam pojma zasto. Cinilo se da , iako smo budni samo taj tiktakavi sat i ja, tam negdje ceka svijet ugodne iznivelirane buke jednom. Buke udaljenog događanja.
Znao sam pasti s kreveta kak sam spavao s bakom. Tada sam se budio i znao slusati sat, gledati plavicastu zoru kroz skoro potpuno spustene rolete i slusati kolodvor. Nisam razmisljao ni o cemu. Jednostavno sam si znao vizualizirati partiju mah-jonga koji smo znali igrati, uvod u srpski dnevnik na prvom, jer sam volio animiranu zemlju koja se odmotava u slova. To mi je bilo fantasticno. Znao sam mastati o buducnosti. No, ta moja mastanja nikada nisu bila konkretna. Uvijek je bila masta emocije. Ne znam kako bi to opisao.
Uvijek sam mastao postupno, po danima, mjesecima, godinama. Mastao sam o tome kako se osjecam koje godine i kojeg dana. Nisam imao konkretnu mastu o tome gdje i kako zelim biti. Znao sam samo kako se osjecam. I ugodna buka kolodvora uvijek je bila prisutna. Mastao sam o zalosnim momentima koje pobjeđujem na nemoguce i herojske nacine, mastao sam o prekrasnim momentima koje dijelim sa ljudima koji nemaju lica, mastao sam o tome da cu uvijek imati tu plavicastu zoru s kolodvorom u pozadini. I nikada nisam znao kaj se događa u mojoj mašti, samo kako se tko od bezimenih ljudi bez lica osjeca i kako se ja osjecam.
Sjecam se, imao sam 12 godina i problema u skoli. S ponasanjem. Uvijek sam imao problema s ponasanjem jer sam uvijek imao nesto za reci. Ne znam da li je to zato kaj me nisu slusali ko klinca, ne sjecam se. Mislim da je to zato jer su me trpali informacijama. Svako informacijama za koje je smatrao da ce mi jednom biti bitne, ili da su mi upravo tada jako bitne. Isao sam kroz tadasnji pothodnik u skolu i iz nje, svaki dan. Razvio sam nekak bedasti okp. Opsesivno kompulzivni poremecaj. Svi to imaju, bar kao klinci. Manifest je to nekih bedastih trauma, nerazumijevanja, zbunjenosti. Pokusaj da se stvari ucine dobrima, rekao bih.
Uvijek je u pitanju nivelacija ili izjednacenje. Sto napravimo s jednom rukom, napravimo i s drugom. Pocesemo li se po desnom uhu desnom rukom, to isto napravimo i lijevom rukom s lijevim uhom. Moze i kriss kross varijanta na to sve. Puno mogucnosti ima za pokusaj dovođenja stvari u virtualnu ravnotežu. Ja sam recimo, preskakao plocice u importaneu. Zapravo ne. Ne bih rekao da sam ih preskakao, vise sam izbjegavao one najmanje, kvadraticaste. Bilo je 6 tipova plocica. Siroke, velike, dugacke i ne znam, jos ih je bilo. Ja sam preskakao one najmanje kvadratice.
Kod ulaza na stajalistu buseva, gdje je sadasnji mcdonalds je postojalo the area. 6 ostalih plocica između 2 reda malih. Malo povuceno unutra, recimo tamo gdje je sada duhan. Po citavih 6 plocica ja sam mogao hodati bez da ista preskacem ili zaobilazim. To je bio MOJ dio dana i moja pobjeda. Svaki dan minimim 2 puta ja sam prolazio onuda smjesec se kao nitko. Jer, kad mi je sve bilo grdo i sjebano, ja sam imao svojih 6 plocica za preci, 6 plocica za redom, nakon citavog pothodnika zaobilazenja. Uvijek sam isao tim putem, jer sam morao imati svoju pobjedu za taj dan. Svojih 6 plocica. S vremenom sam zavolio ove ostale plocice i bilo mi je zao kaj nikad ne gazim po njima, ali nisam htio. Nisam htio umanjiti vrijednost pobjede koja je toliko znacila. Jedan dan sam se vracao iz skole i na ulazu u importane me pogodilo uzasno grdo pitanje. Imao sam 12 godina i to pitanje me nevjerojatno morilo. Pitanje je bilo sacinjeno od samo jedne i najcesce izgovorene rijeci za jednog egoistu poput mene.
Pitanje je bilo jednostavno – 'ja?'
Zadrzao sam naviku preskakanja plocica iz postovanja prema vlastitom poremecaju ali novo pitanje preuzelo je apsolutno sve kapacitete koje sam posjedovao. Ja. Kak glupo. Nije mi bilo jasno kak to 'ja' postoji. Ali nimalo. Sada sam sjedio na podu bakine sobe, gledao plavicastu zoru, slusao kolodvor i sva ostala pitanja i mastanja su jednostavno nestala. Osim vizualizacije partije mah-jonga. To i dalje ne razumijem. Bilo mi je jasno kako postojim kao fizicko bice, apsolutno jasno. Nije mi bilo jasno kako se drugi bore sa spoznajom da postoje. Mislio sam da mora da ih to uzasno gusi, jer mene je stvarno mucilo.
Borio sam se protiv 'ja' americkim ninjom, znakicima od mercedesa, tarzan slicicama, svime cime sam mogao ali ostajalo je tu. Nisam mogao s nikim o tome pricati jer bi me proglasili imbecilom. Kako sam ja mogao svoje 12 godisnje prijatelje pitati da li su svjesni toga da postoje? Da li su svjesni svoje svjesnosti? Mislim, nisam ja to samo skuzio, ja sam to osjecao, to me mucilo. Nema sanse da sam to mogao ikome reci, pa sam to drzao za sebe. Osjecao sam se prilicno vazno zapravo, otkrio sam da postojim i to je fakat bio big deal. S obzirom na to da smo imali prilicno veliku knjiznicu u tom stanu a i da mi se ujak bavio raznim stvarima koje nitko nije razumio, pricao sam s njim i zicao ga knjige.
Ja njega nisam razumio 70% onoga kaj mi je govorio. Rekao sam mu to iako mi je bilo neugodno kaj ne razumijem jer sam slovio za prilicno bistro dijete. Naucio sam puno toga o astralnoj projekciji, zivotu Lobsanga Rampe, tehnikama postizanja astralne projekcije i svim tim stvarima koje ljude zapravo ne zanimaju. Iskreno, ponekad mi je bilo zastrasujuce slusat to sve kaj nisam razumio. Znao sam da se radi o stvarima koje ljudi opcenito ne razumiju. Ali nisam se nikad usudio pitat za tu 'ja' pizdariju. Nekak mi je to bilo malo too much iako mi se objektivno cinilo da je sve to pizdarija u odnosu na to kaj sam sve saznao i naucio.
Kompletan zivot mi se odjednom cinio tako blesav i banalan uz sve ono kaj se dalo nauciti da smo se samo malo okrenuli drugim stvarima. Ali, nisam se zamarao time previse, ozbiljno. Baka mi je kupila c64. S monitorom. Nije mi kupila kazetofon, na zalost. U rijetkim momentima kad sam posudio kazic igrali smo dechatlon, scramble i eagle empire. Odlucio sam ne razmisljati o 'ja' više. Prestao sam preskakati kockice i zamjenio to zavrsavanjem hoda po stengama desnom nogom. Znao sam da me nitko nece poslusati, a ako me i poslusa da ce me u najboljem slucaju proglasiti nepodobnim za druzenje.
Odlucio sam zaboravit da postojim i jednostavno postojat, bilo mi je jednostavnije to.
I sad, u ovoj maloj sobici u kojoj bi trebao spavati s bratom sam se sjetio. Taj glupi jednostavni tik-tak me podsjetio na to da sam jednom odlucio bit malko neoptereceniji i zamjenit kockice stengama. I da sam jednom skuzio da sam svjestan i da to uopce nije bitna stvar. I da sam jednom mastao prekrasno, ne zamisljajuci nista, ne zeleci nista, ne ocekujuci nista. Samo random slijed zamisljenih emocija uz tik-tak, buku kolodvora i prekrasno plavicasto jutro.
Post je objavljen 01.06.2004. u 05:25 sati.