Dok ovo pišem dvije mačke se natežu koja će mi sjediti na glavi. Tamo negdje iza sedam gora ili negdje bliže postoji jedno biće, nazovimo ga Imogen. Imogen je žena. Imogen je inače lik iz Shakespearovog Cymbelina. Alfred Lord Tennyson toliko je volio tu dramu (romancu) da je i pokopan s jednim primjerkom (e, ovo bi mogla biti Ona). I tako Imogen je tamo negdje, a ja sam tu negdje. I vidio sam je samo jedan put, u njenom najboljem izdanju. Avangardnom. A avangarda je uvijek u manjini i uvijek lijevo. I avangarda je svjesna crvenog konteksta društvene stvarnosti zrelog za promjenu. I Imogen to zna, ali ona je dovoljno pametna da zna i da nemoć pretvara snagu u bol. Pa šuti i radi. Imogen nije aristokratskog roda. Imogen se znoji dok radi i zarađuje, ne boji se uprljati ruke. Imogen ima smisla za detalje, voli rastavljati svijet i zadržavati se na nekim malim stvarima koji bi meni samo proletjeli kroz moju gramzivu interpretaciju svijeta dok tražim nešto veliko, da se zaletim glavom u to. Jer ja sam ipak samo majmun. Možda mi je spasila život. Jer zbog nje više nikad neću zapaliti cigaretu. Pa ću ja, majmun koji stalno sere o slobodi, ispoštovati svoju donedavno klimavu odluku zbog Imogen. Časna pionirska, jer u njenom svijetu i zečeve primaju u pionire. I ne znam kako i zašto smo se uopće sreli (pooka, pooka, pooka....nemci, pooka, pooka, nemci...), ali znam da mi je važno što je ona negdje na ovoj planeti i što joj srce radi i gura krv u njenu tvrdoglavu glavu i što se u toj glavi sklapa jedan svemir u kojem i ja postojim kao neki dugouhi entitet, meni nekako stvarniji od mnogih mojih svakodnevnih entiteta što šetaju naokolo i smiješe se. I znam da je nikad neću vidjeti. I znam, i znam, i znam, i znam da mi je drago, drago, drago, drago što sam živ. U pizdu materinu. Imogen.
Post je objavljen 07.01.2005. u 01:18 sati.