Ponekad osjetim kako me prati. Znam da joj nije krivo kad sam zbunjen jer toliko toga ne znam. Mislim da me voli. Iako sam muha bez glave. Zna da nisam lud. Zna da ne volim hodati po rubu. Ponekad je ispred mene. Smiješim se, jer znam da će opet nestati iza mojih leđa ako samo posumljam da je vidim. Pa se smiješim dok ona pleše periferijom svijeta ispred mene. Ponekad me potpuno opkoli kad nestanem u utisku. Ponekad je oslobodim u eksploziji najčistijeg sebe i cijeli moj svijet nakratko dobije njenu prolaznu nijansu. Ona. Ona se igra dok ja stalno ponavljam: No pasaran! No pasaran! Što više okrećem glavu od njenih šarenih, blijedih, kockastih, vjekovnih, zamršenih, harmoničnih, bezbrižnih kopija to sam joj draži. Jer ona je oduvijek i sve. A ja sam nakratko i malo.
No pasaran, no pasaran, no pasaran, smiješni moj svijete...
Post je objavljen 06.01.2005. u 22:29 sati.