Izgubljen sam, lelujam, u glavi kaos. Kao da sam uzeo neki loš trip, a nisam već godinama. Vremena nigdje, niotkuda. Prilika koliko hoćeš, predivnih, dugih nogu, plavih, crnih, … a onu koju želim nemam. Kao hodanje labirintom zrcala, ravnih i iskrivljenih, što pokazuju mene u raznim osobama. Jesam li cool? Nisam. Jesam li bogat? Nisam. Što ja imam za ponuditi osim sebe? Svi živimo iza fasada debelih dva metra i onog trenutka, kad ju netko samo okrnji pokušavajući vidjeti nas unutra stvaramo hrpu novih visokih zidova oko sebe i zatvaramo se u svoje zatvore. Zar smo toliko slabi da ne možemo priznati što stvarno osjećamo prema nekome? A opet tako podliježemo svojim životinjskim nagonima prema svemu ostalom. Slijedimo svoje slabosti, kanone ljepote postavljene od strane nekakvih ludih dizajnera. Nedostižne ideale, koji uzrokuju anoreksiju i bulimiju kod najveće ljepote što je od Boga dobismo. Umetanje sintetičkih materijala unutar svog tijela zbog tih istih kanona, a to je morate priznati kao da mjesite izbušenu lopticu za tenis ispod kožne jakne. A opet ima tako lijepih stvari. Kao današnji dan, životinje, djeca, ona… što nas ipak barem kratko vrijeme ispune na taj način da poželimo ići dalje, za nečim boljim, čistijim, ljepšim. Za nečim što nije prolazno, barem prividno. Za nečim za čim te vuče svaka stanica tvog tijela, a ne samo muda i jajnici. Možda sam jebeno lud, ali mislim da me shvačaju i oni koji su davno odustali od traženja, pa grabe svakog usput i sretni su. Ili to barem misle.
Post je objavljen 31.05.2004. u 23:47 sati.