Sinoć je Kćer imala malu nezgodu. Srećom, hvala Bogu, ništa se, strašno, nije dogodilo. Djeca su kao od gume, ponekada.
Ona bi vam to ovako ispričala «Lola hop, hop...baaaam!!! Lola pljače. Buba. Više ne.».
U prijevodu: Kćer je skakala pa pala pa plakala jer ju je bolilo, ali je više ne boli.
Muž je digao frku. Doista nije lijepo izgledalo: usta puna krvi, guta krv pa grca..Plače...Govori «Mama, joj, joj, buba!!!».
Kada sam je uzela na ruke odmah se zalijepila za mene. Moja bordo majica postala je još više bordo. Ja nisam paničar, ali nije mi bilo baš...
Pogledam usta, ništa se ne vidi od krvi..
Muž već oblači tenisice, traži knjižicu, broj Dječje bolnice Kantrida...
Kažem neka sačeka da se malo smiri pa ćemo vidjeti što je.
Ljuljam je, mazim, dragam..Plač je sve tiši...Sporadični jecaji...Trajalo je nešto duže nego inače...
Kasnije mi je rekao da mu se činilo kao da je pola vilice odvalila...ufff!!!
Uglavnom malena se smirila, krv je prestala ići...Grlila me čvrsto, čvrsto...Dala mi da pogledam usta nakon što je tatu odgurnula neka ne gleda on (čim se inati znači da joj nije ništa strašno)...Vidim rez na donjoj usni..Ne čini mi se dubok... Kako je pala zagrizla se..
Pitam je «Boli još?», kaže «Ne, ne, više ne buba!!!». Traži mlijeko i lino..
I Muž je odahnuo. Nije, baš, bio siguran jesmo li dobro napravili što nismo išli u bolnicu, ali kasnije mu je bilo smiješno...»Kćer se ugrizla došli smo na šivanje..»...Lako se, kasnije, smijati...
Ja sam pomislila, ležeći u krevetu, kako je super biti dijete..tako mali..Čvrsto zagrliš mamu i znaš kako je sve u redu...Znaš da si siguran...Ljubav..Smirenje...
Potražila sam Muževu ruku...
Miris jote koji se širi iz moje kuhinje podsjeća me na djetinjstvo..Na nonu...Tada sam bila spokojna...Dok se miris zaprške širio njezinom kuhinjom..
Danas mi je rekla kako je sva njena generacija otišla...Da osjeća da je slijedeća..Ima 87 godina...Neke stvari bih voljela da su vječne...
Moram ići raditi zapršku...
Post je objavljen 06.01.2005. u 11:45 sati.