Htjela sam napisati toliko toga, ali nisam. Umjesto toga poslala sam bezbroj poruka u prazno. Napisala nekoliko neposlanih pisama. I pokušala uobličiti neuhvatljive misli. Nisam napravila apsolutno ništa. I ne osjećam se zbog toga nimalo bolje. Ne osjećam se bolje sad, nakon što sam se suočila sama sa sobom. Oči? Ne vidim ih. Součila se? S kim? NIsam.
Ponekad je neke stvari teže učiniti nego što se to čini na prvi pogled. Preskočiti susjedovu živicu koja se maloprije činila tako niska. Ispeći krumpir na logorskoj vatri (ali djelovao je gotovo..). Pročitati sto stranica do idućeg petka. Izolirati se iz grupe. Ne vjerovati. Opustiti se. Smijati se dok želiš plakati. Nastaviti dok je jedino što želiš odustati, dok ti svaki djelić tijela vrišti da je dosta, da je dovoljno, da se sada smiješ konačno slomiti.
Smijem li? Smijem li se?
Povjerenje. Kula od karata. Moja vlastita kula. Gradim ju sa što više pažnje, provjeravam svaki djelić svake karte. Želim se zaštititi. Gradim opkope oko kule, postavljam minsko polje, preusmjeravam rijeku, kopam jezero i smještam se usred njega, puneći ga troglavim nemanima i zubatim čudovištima. Toliko se udaljavam od ljudi da postaju samo sjene, uspomene, slike iz prošlosti. Jer tako je lakše. Slike su tamo, s druge strane, nežive. One ne mogu povrijediti, ne mogu izdati, razočarati, prevariti. Laž u njihovom pogledu nije uočljiva s ove daljine, ali nije ni bitna. Sigurna sam. I sama sam. Usred moje kule.
Na pješćanom temelju. Nisu mi rekli da su temelji od pijeska. Nitko mi nije rekao. A sad je prekasno. Jer voda kojoj sam vjerovala odnosi pijesak. Vjetar s kojim sam razgovarala otpuhuje karte. Slike nikad nisu ni bile mrtve. Sad vidim, jer su se primaknule.
Stojim na vrhu kule, čekam vjetar. Znam da će doći.
"Neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice, kao da me nikad nije, nije bilo tu.." Ostavi mi to, molim te.
Osjećam ga, gledam kako karte nestaju u vihoru, a pijesak mi se uvlači medju nožne prste. Zatvaram oči da ne vidim troglavu neman koja se približava. Moju troglava neman koju sam ovdje postavila. Zubata čudovišta, ona ista, tiho reže. Čujem ih. Ali vidim samo njih-slike.
Čekala sam noć da vidim mjesec i zvijezde koje si mi obećao. Zaboravio se spomenuti da je noćas pomrčina.
Post je objavljen 06.01.2005. u 01:48 sati.