Danas je cijela evropska unija imala tocno u podne tri minute sutnje za stradale u Aziji. Bila sam zatecena jer sam svoje i vise od tri vec davno odradila i odplakala ali i pristojno ugodno iznenadjena jer to od njih nisam ocekivala. Djelili su letke u bio-ducanu. Ja sam jucer doputovala, a kako ne gledam televiziju i ne slusam radio nemam to zapravo gdje niti cuti. Dobro je sto su ovi u duckasu drugaciji, vise ljudskiji ako se to moze tako reci, pa im tudje patnje nisu samo prolazni sou koji pokrije prve stranice i prve minute dnevnika. Ljudski zivot je u Njemackoj prilicno obezvrijedjen sa svim tim americkim filmovima jos i vise, pa sa satro teroristima i ostalim nebulozama. Ljudi nemaju stvaran odnos ni pogled o tome kolike su to stvarno zrtve i da nije mnostvo njihovih turista mozda ne bi obracali toliko paznje. Mozda sam ja prestala vjerovati u ljude. Mozda sam se iskvarila otkad zivim ovdje. Mozda sam oguglala. Mozda. Mozda ne bih trebala biti tako skepticna kad je u pitanju tudja dobra volja. Mozda. Tri minute za 150.000 ljudi. Tri minute za pola milijarde eura. Njemci se utrkuju kao i obicno, tko ce dati vise pomoci. Amerikanci gube. Oni daju samo za ratove. Pomoc ne daju. Tri minute...
Post je objavljen 06.01.2005. u 14:50 sati.