Danas sam čula nekoliko mudrih misli vezanih za ljubav.No zaboravih kao točno idu, tako da ne bih sada pametovala i napisala nešto neistinito.
Uglavnom slatke riječi koje u ljubavi imaju razarne moći i dopiru do svakog srca rušeći sve zidove, po nekad ostaju u sjećanju do kraja života. Da, netko ih se sjeća, uglavnom onaj koji je iskreno volio, a ostao sam na kraju te ljubavi.
Nije mi namjera otkriti toplu vodu, no samo sam se sjetila kako smo po nekag svi pokvareni u ulazimo u tuđa srca riječima koja nemaju pokriće,sa figom u džepu kao bi dokazali kao smo još uvijek poželjni.
A šta ostaje nakon ljubavi?
Nakon ljubavi ostaju prazne klupe u parku koje su nijemi svjedoci svih toplih riječi najčešće prosipanih uzalud. Nakon ljubavi ostaju usamljeni koraci koji odzvanjaju pustom ulicom.Ostaju sjećanja koja se ne zaboravljaju. Nakon ljubavi ostaju ljudi slomljenih duša! Zašto? Pa naravno, opet zbog ljubavi!
Ali svaka ta ljubav, moja, tvoja, njihova dio je života i u određenim trenutcima čini svijet šarenim.Naša srca puni snagom koja pokreće život.
Možda se nalazim na pragu nečeg što bi netko nazvao ljubav.Ja još uvijek nisam sigurna. No slatke riječi lako kliznu sa njegovih usana, a ja, već dovoljno odrasla djevojčica slušam i ne vjerujem .Hm...tko zna.....možda!
Pusa!
Post je objavljen 05.01.2005. u 23:47 sati.