Divno je sunce jučer bilo,pa sam otišla na rijeku. Ima tamo jedan mostić,ništa posebno,sad je već zapušten i jako je star, još u djetinjstvu sam se tamo znala odlaziti igrati. Kad si na tom mostiću onda možeš promatrati vodu.Nije čak ni bistra(nekad je bila),najčešće je blatna a obala joj je žuta i šiblje polegnuto,ma uopće nema neku ljepotu. Ali ima prostora oko nje,a vidici su daleki i široki. Naslonim se na staru drvenu ogradu (dok jednog dana ne pukne ta ograda) i promatram vodu.
Kad sam tamo..kad sam jučer bila tamo (kao i bezbroj puta prije),opet sam gledala tu vodu što teče. I prljava voda kad je dohvati sunce postaje najbistrija, igraju se perlice i poskakuju i nakon nekog vremena stapaju se u jedno i cijela površina postaje ko zlatni meki tepih koji samo leluja na vodi.
I onda tišina i ništa,nikakovog zvuka,ni vjetra čak i kad puše,baš ničeg. Da li je prije zadnja misao ili poslije prva misao, ili je ta misao i prije i poslije,ne znam, ali misao je otprilike – stvarno sam sretna.To je to.
Eto, jučer sam opet otišla s namjerom, s namjerom da si potvrdim nešto tako očito i nemoguće istovremeno, kad jedan običan trenutak postaje trenutak božanskog postojanja. Odlazim ponekad tamo jer se tamo predivno osjećam, opušteno i mirno. Stvarno su to trenuci, sekunda,pet,deset, pojma nemam, možda ponekad i dulje a možda samo kratki bljesak, kad baš ništa ne mislim i ne osjećam ništa osim čiste, jasne i glatke sreće tog trenutka..ko zlatni tepih na vodi.
Post je objavljen 06.01.2005. u 08:08 sati.