Susid je srednjovjekovna utvrda koja se u povijesnim izvorima spominje nekoliko puta: u povelji aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444., u povelji “rimskog kralja” Fridriha III. Iz 1448., u osmanlijskom defteru iz 1468./69., u vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića iz 1517./18. itd. Susid je kao utvrda napuštena prije 1833. g. Nalazi se na visokoj hridi u kanjonu rječice Bunte u blizini sela Kordići. Ispod njega prolazi komunkacija koja povezuje Kupreško sa Skopaljskim poljem. Pristup mu je moguć jedino od Kordića, te iz Dizdareva potoka. Četverokutne je osnove s jednom kvadratičnom kulom na najuzvišenijoj koti. Rekonstruirani obim zida bio bi 4,50 m. U kuli je pronađena hrvatska keramika ukrašena valovitim crtama, te jedna brončana starohrvatska naušnica. U selu Kordići su još 1940. g. živjela dva starca koja su ovu kulu viđali pod krovom. Uz put koji vodi u unutrašnjost utvrde nad Buntom nalazi se još jedan plato 8,50 x 2,50 m, koji je bio opasan zidom debljine 0,80 m. (Škegro)
Ne zna se tko je i kada sagradio Susid (castrum Sozzed; Sustich Vsopio, castelo et contato). Iako je vjerojatno da su ga utemeljili lokalni feudalci o kojima svjedoče nadgrobnici iz katoličkog groblja u obližnjem selu Kordići, legende ga vežu uz kraljev dvor, odnosno uz kraljicu Jelenu koja bi, kako kaže jedna legenda, tjesnac pod gradom pregrađivala volovskim kožama, te po tako nastalom jezeru plovila čamcem.
Druga legenda kaže da su Susidom vladale dvije sestre koje su se zvale Marija i Magdalena. Vrijeme njihove vladavine poklapalo se sa sve češćim i sve dubljim prodorima Turaka u Bosnu, tako da su samo dobro utvrđeni gradovi na stijenama odolijevali njihovim upadima i to tako što su tajnim prolazima izvana dobijali sve potrebno za život i obranu. I Susid je pomoć dobivao kroz pećinu koja “nije imala dna”. Čovjek je mogao baciti kamen u nju i jedno vrijeme osluškivati njegov pad, odnosno udare o stijenu, ali nikada nitko ne bi mogao čuti onaj posljednji udarac kamena o dno, jer dna, kako narod kaže, nije ni bilo.
No, po starom epskom obrascu, nakon mnogo dana, Turci su ipak uspjeli pronaći načina da osvoje utvrdu. Jednoga dana platili su nekom svježem Poturici imenom Mujo dva konja da im oda tajni prolaz do Susida. I tako su Turci, kako to obično biva u narodnim pričama, tek zahvaljujući izdaji uspjeli zaposjesti Susid. No, konji Muji nisu mnogo pomogli. I on je, odmah nakon što ih je dobio, prolazio kanjonom Bunte, te skupa s konjima pao u vodu i utopio se.
Kraj Susida nalaze se i stijene koje narod zove “kameni svatovi”. Priča o kamenim svatovima je poznata. Obradio ju je August Šenoa, a o ovim susidskim pisao je u svojim povijesnim romanima Narcis Jenko.
O Susidu je ostalo mnogo legendi, koje pokatkad nama danas mogu zazvučati isuviše otrcano i neuvjerljivo. No, one i nisu istinite i stvarne: one su izmišljene.
Ali su izmišljene zbog toga da bi pokazale koliko je Susid bio stvaran.