Prekide me gromki aplauz. Otvaram oči. Došao Rade Šerbedžija. Kao iz nekog drugog svijeta. Gleda u publiku. Uzima ruže iz Keminog bukete i dijeli ženskom dijelu publike. Sanjiv, skoro zbunjen nastalom situacijom namjesta šešir i šuti. Privlačan, kao uvijek, Rade, po meni najbolji jugoslovenski glumac svih vremena, počinje da prati pjesmom Kemala. Pridodaje im se i mladi mariborski pijanist Jure, i trio, zaista pravi prvorazredni koncertni ugođaj. Kemo odlazi, Rade ostaje sam. Baca kaput, pa onda šešir, da bi ga dobro uvježbanim pokretom noge ponovo nabacio na glavu. Potom vadi papir i stavlja ga na visoku stolicu. Izgleda ne pamti više scenarije, a do skoro je Krležu mogao govoriti tri dana.