Tankim rezovima kidam stvarost na komadiće pa sašivam rane između sebe i realnosti jer gubim se u redovima poviše i između, i uvjeravam se da sve je u redu, sve je u redu, i tisuće kilometara hodam jer je tisuće kilometara daleko Istok.
Unutar se rasipam,i moja krhka eteričnost obučena u svilene haljine gubi zabunom dodire.
Ne smijem o tome misliti.
Ostavljam mogućnost da tjeskoba koja se rađa u sredini mene jednom će se pretočiti kroz noge u zemlju od koje sam sazdana, i bosa, hodam, stopalim ljubim korake, brojim zrnca prašine, i neispisanim rukopisima razaznajem izgovorene riječi.
I dodir, u masi, opipavanje kojem se ne može prigovoriti jer je presuptilno i dovoljno očito da bi bilo neočito.
I pulsiranje, pulsiranje, pulsiranje koje stvara pustoše kako bi donijelo promjene.
"Moram sebi ostaviti tu mogućnost"
I sanjam danima- svoju zrelost, svoje proreze djetinstva koji me promataju, svoj rast kroz trzaje ruku, one koje smirujemo udisajima, ali iz središta nas kreće borba i prvo se spušta kroz noge koje klecaju pa se vraća u prsa gdje nas steže sve dok se ne probije do grla- tamo zapne, i promatra nas velikim očima, čekajući da eksplodiramo.
Negdje između nas postoji drugi jezik, ali mi ga uporno izbjegavamo. Pristajemo na emocije sakrivene iza nerazumljivih zvukova jer znamo da su one stvarne i opipljive poput nepovjerljivih riječi kojima gubimo bitke. Ako smo svjesni toga, jesmo li dobili rat?
Koliko smo elastični?
Jedra su dovoljno velika za napukline u kojima se zatvaramo, i čekamo da nas netko razruši i pristane na tanjur naše izgubljenosti. Moraju znati da su pristali na njega kad su nam se predali, u trenutku kad su se tijela bršljanski isprepletena obvezala prešutnošću na odanost.
Više ne mogu reći da želim.
Ne mogu reći. I pravim se da je to istina. Kad bi netko došao i rekao riječ moja zamišljena konstrukcija otuđenja bi nestala i lažna plemenitost bi se rastopila, i prepustila bih se trenutno.
Danima sanjam sebe- djevojčicu bez imena, s žigom definitivnog suočavanja sa samom sobom.