Sreću ti neće doneti, za nju se bori sam, jednom to moraš shvatiti, i svanuće ti lepši dan... zar ne zvuči poletno, revolucionarno, utopijski i jednostavno. Evo kako ja gledam na to. Idem putem i čudesni senzori u mojoj glavi lome svijetlost i reflektiraju je na moje mrežnice pa hop... još čudesnije to dođe u moj mozak. A uši mi lupaju nekim čekićem u neki nakovanj (koji su najmanje koščice od svih koje imam) pa opet hop i eto npr. Billie Holiday u mom mozgu. Pa nešto lijepo popapam i opet hop... čudo torte od naranče. Pa, joj, nešto mazim i cijeli me svijet mazi natrag. I to mi je sve poklonjeno. To se sve događa samo jedan put i samo meni. Moj čudesni život. I upitam se ponekad što je sve to, što je sve to, što je sve to, a odgovor mi se vraća u obliku smiješka. Jer me još ništa ozbiljno nije ugazilo. I bilo bi obijesno da se ne smiješim. Jer takav poklon dobiti i ostati ravnodušan... e to je... jedna jedina jebena najveća moguća zamisliva propuštena šansa.
Pogledajte ljiljane poljske... jebote... pa možete ih vidjeti, dodirnuti, omirisati i sasvim jasno uvidjeti... kako su u svojoj lijepoti veći od jahte sa helikopterima ili bilo čega što mislite da će te dobiti ako patite za tim. Ništa se nikad nije dogodilo dva puta. Zašto sve sabiti u neki model koji će se lijepo i funkcionalno uklapati u asortiman konvertibilnih proizvoda simulirane stvarnosti uvijek gladne za još, još, još, još.... umrijet će te jednog dana, neki prije, neki poslije... ne bi bili živi inače. Zato pogledajte malo oko sebe i vidite koliko puno toga ima poklonjenog, a koliko malo toga možete kupiti. I razmislite, zašto jedan radni sat nekog programera kompjutorskih igrica vrijedi 1000 puta više od jednog radnog sata nekoga ko pravi majice koju upravo nosite. Čije vi to poklonjene živote kupujete.
Post je objavljen 04.01.2005. u 21:52 sati.