Cijeli život nešto gradimo. Prije sedam godina uselili smo se u kuću koja nam je bila puno premala i ista je postala gradilište. Ne moram Vam ni pričati kako je groznno živjeti u nedovršenom tj. živjeti u prostoru koji ne zadovoljava vaše neke osnvne estetske kriterije. Ali svemu dođe kraj. Pa tako i našoj gradnji. On ružne sive kućice postala je to lijepa roza kućica s dušom. Ispred kućice smiju vam se pelargonije, ruže, zumbuli i dvije trešnje.
Kuću čuvaju čak dva psa. I unutrašnost je konačno dobila svoje obličje.
Istina da su poslužile silne Glorije i Elle dekori (iako mislim da je to inače bacanje novaca) tj. kuća je spoj nekoliko tuđih podova ali je postala sasvim svoja.
I jučer smo joj nazdravili. Okupili smo svu rodbinu ( a nas je malo) tj. onu s kojom održavamo kakve takve odnose, ispekli odojka, skuhali pravu domaću juhicu i druženje je potrajalo do kasna.
I zafrkavali se na svoj i tuđi račun. Ono mama priča jedno, a ja to isto ali ipak drugačije. I tako. Hvala Bogu na obitelji jer i kućice treba proslaviti.
Kao i mnogo toga drugoga u životu.
I danas mi je smiješak na licu....Jer veselje je ostalo u duši
Post je objavljen 31.05.2004. u 19:29 sati.