Ivan Šiber, Anđelko Milardović, Nenad Zakošek, mnogi drugi ugledni hrvatski politolozi, sociolozi, a i novinari protumačili su visok izborni rezultat Borisa Mikšića svojevrsnim buntom birača i popularnim “biranjem protiv, a ne za”. Iako cijenim imenovanu trojku, razvidno je da nitko od njih nije ekonomski stručnjak, gospodarstvenik, poduzetnik ili slično. Svaki poduzetnik popunjava kod njih, ovisno o metodologiji, jednu od tabela u podjeli sveukupnih aktivnosti ljudskoga roda, pa tako Mikšićeva izražena poduzetnička (dokazana) crta ove doktore ne može posebno zaintrigirati niti fascinirati. Za njih je po njihovim posljednjim izjavama znak jednakosti između izbornih tema tipa za ili protiv abortusa i gospodarski rast. Sa jednakim žarom (ili bez njega) razgovara se o odnosima s Haagom, kao i o procjenama gospodarskog rasta za ovu godinu, ulasku u EU i pravima branitelja. A najvažnije pitanje, koje su ovaj put prepoznale i stotine tisuća hrvatskih birača koji su glasali za Mikšića je ono gospodarsko. Bez snažnog gospodarstva nema novaca za socijalu ni mirovine.
Govoriti biračima kako će gospodarski rast ove godine biti nešto ispod 4 % (što čujemo od Sanderove vlade), a da će u isto vrijeme biti zaposlen dio od ovih 300.000 nezaposlenih ljudi i da će se povećati socijalna prava, mirovine i prava branitelja, bezobrazna je laž. Zemlje u tranziciji poput naše, moraju imati stope rasta barem 7 do 10% kako bi makar djelomično dostigle razvijene. Za ovu je godinu (da budem praktičan) najavljeno poskupljenje električne energije za 10%, a standard države rast će (ako) ispod 4%. Pa procijenite kako će nam biti krajem ove godine. Zbog elementarnog nepoznavanja vlastitih mogućnosti, ekonomskih zakona, porezne politike, nedostatka političke volje, hrabrosti i mudrosti, HDZ, ali i većina oporbe, uvjeravaju nas da smo na pravom putu. Indija je 2004. završila sa oko 8% rasta, Kina vjerojatno sa 9%, SAD koji je u ratu i koji je već razvijen sa oko 3-4%, Portugal je prije ulaska u EU imao i blizu 10%, a nas uvjeravaju da nam je krajnji doseg ovih manje od 4%. Eto zbog toga su ljudi glasali za Mikšića. Glasali su protiv inercije I za gospodarski rast. Europska unija ionako nije upitna…
PS: Zahvaljujem Branki Stipić, kolumnistici i zamjenici glavnog urednika Dnevnika, na današnjem tekstu Hrvatska je željna uspješnih ljudi, a koji me zapravo inspirirao za ovu temu. Kako stoji u njenom nadnaslovu; Domoljublje kandidata se podrazumijeva, sposobnost zarađivanja je poželjna…
Post je objavljen 04.01.2005. u 18:36 sati.