Utorak je, naš dan, ne znam...nazvala bih, ali...još uvijek samozatajnost, nedopustivo za naše godine...ali to je ta ljepota kojom smo povezali naša srca...samozatajnost - mi smo tajna. A voljela bih sada kada izađem na ulicu svoga grada, koji je hladan danas, ali osunčan, vidjeti te negdje u daljini...potrčala bih ti u susret, ponudila dlanove, usne, svu svoju ljepotu, bezbrižnost, smijeh, beskrajnost ljubavi...tebi, nevidljivom tebi...
Znaš, osjećam kako želja jača, kako razum polako gubi snagu, kako ljubav jača. Tonovi oko mene su beznadno stišani, apsolutna tišina, izoliram zvukove, pa čujem šalicu kave, čujem miris šume kojom ćemo šetati, tamo na Samoborskim bregima, gdje smo pozvani...u planinsku kućicu...brat ćemo i gljive. I ako ćemo šetati noću, bit će to vraćanje na one noći koje nismo bili u tami... u tami kakvoj smo sada, svatko u svom svijetu, bez opipljive ljubavi.Volim te, da li sam ti rekla, da li sam ti danas rekla koliko te volim Michelangelo...
Jedino me misao na tebe i na našu ljubav može opustiti, jer...sada...i danas...i jučer...i sutra promatram bezbojna lica i njihovu načitanu mimiku, pokušavam pronaći u tim mišićnim pozama negdje srce...nemaju ga...volim te...javi se...dugo se nismo čuli...javi se, ljubavi moja...a na radiju ..."jesen stiže dunjo moja"
Post je objavljen 04.01.2005. u 13:05 sati.