Jučer smo moji prijatelji i ja bili u kinu Lika. Tamo se održavala predstava u kojoj je glumio naš prijatelj sa fudbalerkom. Ta predstava se zove Anđeli 2. Odigrana je u sklopu Tjedna suvremenog plesa. Naš prijatelj je za to bio plaćen. Predstava se radi o Anđelima, ali naš prijatelj ne glumi anđela. On glumi nešto drugo, vjerovatno čovjeka. Ne zna ni on. U toj predstavi se puno pleše. To je plesna predstava. Naš prijatelj inaće nije plesač, ali je zato glumac. On se uči glumi u jednoj dramskoj skupini koja djeluje pod okriljem teatra Exit. Naš prijatelj to zbilja voli raditi i mi svi mislimo da bi on to trebao raditi zauvijek jer mu dobro ide. On se s time ne salže iako ja vidim da mu je drago kad ga mi tako fino nagradimo komplimentom. Nakon predstave još smo neko vrijeme stajali ispred dvorane i razgovarali o predstavi s našim prijateljem. On kaže da više ne želi glumiti u toj predstavi, jer mu je dosta svađa sa ostalim glumcima i redateljicom. Ta redateljica u biti uopće nije redateljica, nego samo idejna začetnica cijelog projekta. Ipak, ona je glavna i svi je slušaju. Mojem prijatelju je bila obećana sloboda u kreiranju predstave koju je on istoj i primjenio, iako po meni možda čak i malo previše. I on se složio sa mnom. On bi htio da ta predstava bude malo više od pukog plesa i jedne izgovorene rečenice, ali zna da tu ništa ne može, te se odlučio povući. Mi smo tužni zbog toga, jer sigurno će proći još puno vremena dok naš prijatelj ne dobije novi angažman. Naš prijatelj to shvaća, ali ne želi promijeniti svoju odluku. On je jednostavno takav.
Ja ću puno pričati o svojim prijateljima, jer ih imam samo 4. Ja sam dosadan čovjek.
Post je objavljen 31.05.2004. u 17:21 sati.