Kao prvo, s obzirom da me nije bilo dosta dugo u blogovskom računanju vremena, moram svim blogerima, blogericama, blogoljupcima i ostalim ljudima dobre volje čestitati Novu godinu. Želim vam svima da u novoj 2005. budete zdravi, s puno dobre zabave, ljubavi, uspjeha, seksa, dobrih vibracija i mira.
Meni se sviđa kako sam ušla u novu godinu i kako provodim ovih prvih nekoliko dana, tako da sam puna optimizma za daljnjih 361 dan ove 2005. Vama dragi moji hvala na čestitkama, uvijek ih je lijepo primiti.
Ispit sam odjavila, zato što mi se nije dalo učiti i misliti o tome, tako da se ne mogu pohvaliti nekim posebnim uspjesima na tom polju. Icy, sorry ako sam te razočarala...
Slušam Balaševića, baš sam si sva nekako usporena... ne da mi se pisati, ali mi se više nije dalo ostavljati ovaj prethodni post tako dugo. Moram reći da me pogodila tragedija oko tsunamija i ovih preko sto pedeset tisuća poginulih. Koja tragedija! Što poginulih, što ozlijeđenih, što ožalošćenih... ne znam, uvijek se u takvim situacijama vraćamo na onu prastaru i ofucanu – da život ne treba uzimati zdravo za gotovo, nikad ne znaš kad te što može snaći, blablabla... ne znam koje bih to uporište našla da nastavim živjeti kad bih ostala bez svojih koje volim, a to pišem ja koja se deklariram kao vjernica i uvijek pokušavam pronaći u određenim situacijama tračak Božje volje, kao – sve to ima smisla... a onda me nešto tako potrese, a čak se ni meni nije dogodilo, i shvatim da mi vjera stoji na rahitičnim nogama, ne znam... kako je lako (da prostite) srati o vjeri, vječnosti, smislu kad imaš skoro sve. A što reći, iza kojih se izlizanih uzrečica sakriti kad u jednom danu izgubiš sve što imaš i sve koje voliš... i naravno da se pitam – zašto, Bože? Kojeg to ima smisla i za čije oni grijehe ispaštaju? Zamislim se malo nad situacijama u životu i shvatim da su moji problemi (da ponovo prostite) goli kurac za te ljude tamo u Aziji. Ma, naravno da ću raditi frku oko onog što me muči, ma koliko malo bilo, nego mi nije jasno zašto neki moraju trpjeti malo, a neki neizmjerno više. Ako nam je svima ista plaća kasnije... ne znam... puno pitanja večeras...
A što se tiče predsjedničkih izbora, krenula sam glasovati u pola sedam ali sam zakasnila, na putu srela prijatelja i zapričali se... nema veze, u drugom ću krugu ionako glasati za istog – Stipu. Ma može on bit ovakav il onakav, ali kako je skurio Jadranku s paštetom i spikom, čovjek je fakat legenda.
I za kraj, prije nego odem malo do vaših blogovskih carstava, stih-dva od Đoleta... razmišljam o tome da odem na sljedeći koncert u Hrvatskoj. Zvala me frendica s koncerta u Rijeci i slušala sam Provincijalku preko mobitela...steglo me oko srca što nisam tamo...