S obzirom da sam otvorila ovaj blog s namjerom da proniknem u tu tajnu velike i prave ljubavi,danas neću pisati o bolnom vađenju zuba koje sam jutros preživjela već o onome što sam ostavila u prošloj godini. O jednom životu koji sam ostavila prije tek par mjeseci ali mi se još javlja u ružnim snovima i često mi ni danju ne da mira.
Početkom kolovoza ostavila sam dečka s kojim sam hodala dvije godine,a živjela jednu. U početku sam mislila da sam našla najboljeg dečka na svijetu. Držao me kao malo vode na dlanu,štitio od svih i pružao mi sve. Da,bio je ljubomoran već u početku,ali tada je to bilo slatko.Da,već nakon mjesec dana hodanja je tražio da mu obećam da ga nikad neću ostaviti.Rekao mi je da me voli dan prije nego smo doista prohodali. Sad znam da sam trebala pobjeći istog trena-tada mi je to bilo čudno ali sam prešla preko toga.Mislila sam da je samo malo osjećajniji od drugih dečki.A onda je pao u depresiju iz koje sam ga ja izvlačila zajedno s njegovim roditeljima.Nije mogao živjeti bez mene. Prijetio je da će se ubiti ako ga ostavim. A ja ga nisam željela napustit.Htjela sam biti tu uz njega u dobru i zlu.Mislila sam da bi bilo krajnje podlo sad kad mu je najteže.Dobio je antidepresive i mjeseci su prošli,nekako smo se izvukli iz toga.Sati telefonskih razgovora,tješenje,brisanje suza…(Ja sam bila u Zagrebu na prvoj godini faksa,a on kod kuće-bio je maturant).Tada su došle drame oko mature.Borila sam se za sebe na faksu i za njega-njemu sam davala snage da prođe kroz maturu,pripreme za prijemni i sam prijemni.Došlo je ljeto i činilo se da je sve ponovo super.Na jesen je i on došao u Zagreb. Ja sam se doselila k njemu. I tada sam postala njegova stalna potpora u njegovim ispitma koji su mu oduzimali energije kao nikome koga sam poznavala.Postao je ljubomoran na moje prijateljice (ili je to sad samo više došlo do izražaja).Počele su svađe oko uobičajenih stvari kao što je bilo čišćenje, pranje suđa i sl. Bila sam mu prijateljica, djevojka, mama i ljubavnica. Negdje tokom cijelog tog procesa sam sasvim neprimjetno počela gubiti sebe. Svađali smo se. On je vikao. Nazivao me raznim imenima. Vrijeđao me. Ponižavao me. Ne nikad nije digao ruku na mene-možda samo grublje gurnuo. Ali psihički sam nestajala. Postajala sve manja i manja. Svu svoju energiju sam crpila za njega i davala je njemu. Uvjerio me kako me nitko osim njega ne voli i da mu na tome mogu biti zahvalna. Uvjerio me da sam teška osoba koju je teško voljeti, ali eto, on ima dovoljno srce da me voli. Nismo izlazili,iako sam ga molila da idemo van. Bilo mi je dosta zatvaranja u kuću kao da smo srednjovječni bračni par. Ali on nije želio izlaziti na mjesta koja su se meni sviđala. Još uvijek nemam snage priznati što je sve tražio od mene u seksu. Previše me sram. On je tražio,a ja sam pristajala. Prodala sam mu se za malo ljubavi jer sam mislila da me zbilja nitko drugi ne bi mogao voljeti (a uvijek sam bila među najpametnijim i najzgodnijim curama). Morala sam obećati da ću se udati za njega. Samoubojstvo je uvijek bio način ucjene kad sam uopće dotakla mogućnost da jednog dana nećemo biti zajedno. Bila sam uvjerena da je spreman na sve.
Tog ljeta već sam bila na kraju snaga i pomirila sam se sa svojom sudbinom. Bit ću mu žena,nekako ću to otrpjeti i život će proći. I onda sam naletjela na svog bivšeg dečka. Pričali smo do sitnih sati,smijali se i ja sam se na jedan dan osjećala kao normalno ljudsko biće,ako poželjna djevojka-ali ne zato što bi me netko želio povaliti (ispričavam se na izrazu ali tako je) već zato što je sa mnom zabavno pričati, zafrkavati se,plesati…Ta večer mi nije izlazila iz glave. Kao kap koja je prelila čašu, moj dečko je iznio još jedan zahtjev u pogledu našeg intimnog života. Zahtjeva na koji nikako nisam mogla pristati. Isplakala sam litre i litre suza ali ga ništa nije moglo razuvjeriti. Tada sam pukla. Prvo sam povjerila sve starijoj sestri a potom i prijateljicama (za koje sam čitavo to vrijeme glumila savršeno sretnu osobu jer me bilo sram-doveo me toga da mislim da sam sve to zavrjedila!!!). I ostavila sam ga. Plakao je i preklinjao i prijetio,ali nisam popustila. Srce mi je pucalo jer mi ga je bilo žao ali nisam popustila. Ipak se radilo o mom životu. Nije se ubio (hvala Bogu). Bio je kod psihijatra. Svakog dana mi je slao poruke puna dva mjeseca. Nazivao me danima. Preklinjao je mene i moje prijateljice. Nudio sve i svašta. Jedan dan bi mi pisao kako me voli najviše na svijetu,a drugi dan kako sam glupa drolja koju će Bog kazniti, da sam odvratna i hladna osoba koju nitko više nikad neće voljeti…Više mi ne piše,tek tu i tamo. Propio se. On sportaš koji nikad nije htio pipnuti travu, napušen je vikendom (i dobro je ako je samo to). Zapustio je faks. Ja još uvijek imam trenutke u kojima osjećam užasnu grižnju savjesti. Postoje trenuci kad pomislim da sam zaslužila sve što mi se dogodilo. Sanjam ga-ponekad me u snovima fizički napada,a nekad me samo promatra iz nekog prikrajka, ali je stalno prijeteći prisutan.
Na sreću imam savršene prijateljice koje su mi pomogle da se dignem iz svega toga. Osjećam kao da mi je pao kamen sa srca. Osjećam se lagano i poletno. Sad znam da niti sam glupa niti ružna niti debela (čak me i u to uspio uvjeriti,a imam 55kg i visoka sam 173) i znam da sam ljudima draga i zabavna i vole biti u društvu sa mnom.Sad znam da sam super cura. I sad znam da sam hrabra jer sam svemu tome rekla NE, ma koliko mi je to bilo teško napraviti. To je jedno od mojih najvećih postignuća u prošloj godini. Od tog trena život mi se preokrenuo. Upisala sam dopisni tečaj pisanja u SAD-u. dala drugu godinu, putovala i čak upoznala novog dečka. Nisam željela novu ljubavnu vezu,ali dogodila se. I sretna sam. Oprezna doduše,ali sretna… Moj bivši dečko razlog je ovog mog bloga. On je poljuljao moju vjeru u pravu ljubav. Ali samo poljuljao,nije i slomio J
Ovo je zadnji put da ikome pričam o ovome. Od sad je to dead and gone. Odlučila sam se pomiriti s prošlosti-oprostiti sebi i njemu i jednostavno zaboraviti. Previše je bolno sjećati se.
A svima koji su to prošli poručujem da ih razumijem. Nekoć sam mislila da su cure koje ostaju s nasilnim dečkima, glupe i kukavice. Sad znam kako je to dok vas netko slomi sasvim neprimjetno i sad razumijem i ne optužujem. A ako postoji itko u sličnoj situaciji, njoj il njemu poručujem: NE DAJTE SE! Život je samo jedan!!!Imate pravo od njega dobiti ono najbolje.
Too many people take second best.
But I won't take anything less
It's got to be perfect
It's got to be worth it…
To je moj moto od sad…
Post je objavljen 03.01.2005. u 22:09 sati.