˝Kolegice, što Vi planirate raditi nakon što završite fakultet?˝ - priupita me ljubazno profesor, nakon upisivanja ocjene u indeks. Četvrta je godina studija, ispit je iz izbornog predmeta, a profesor jedan od onih malobrojnih koji su mi s prve godine ostali u dobrom sjećanju. Atmosfera je, dakle, krajnje neformalna.
˝Pa... pravo da vam kažem, i ne znam točno... da ste me to pitali na drugoj godini, rekla bih vam da želim ostati na faksu, ali sad više ne...˝ - rekoh rezignirano. Koliko mi je bilo drago što netko od njih uopće pokazuje interes za normalnim ljudskim razgovorom sa (mojim) studentskim tijelom, toliko mi je krivo sjelo postavljeno pitanje.
˝A koju katedru ste imali na umu?˝
Kažem mu, radi se o katedri na kojoj sam nekoliko godina bila demonstrator, makar me predmet kao takav uopće nije zanimao; bez obzira na to, vjerovala sam da svaka materija čovjeku može postati zanimljiva, jednom kad se dobro u nju udubi. Vjerovala sam da je plemenito, uzvišeno, interesantno i ispunjavajuće učiti mlade ljude pravu, kao i da su profesori/ce oci i majke naših maloljetnih profesionalnih života, za čije se skute marno držimo dok smo jošte mladi. Vjerovala sam da su, unatoč onome što nam se čini, u igri uspjeha znanje, sposobnost i pravda ipak pravilo, a glupost, korupcija i gola nepravda iznimka.
Kad bolje razmislim, to zvuči naivno čak i za devetnaestogodišnjakinju.
Bilo kako bilo, u međuvremenu mi se zgadila sama institucija Pravnog fakulteta kao takva, retroaktivno do osnivanja godine 1776., a većina profesorskog vijeća me počela podsjećati na leglo zmija otrovnica, koje međusobno predano sikću i belje račvastu jezičinu jedna na drugu, ali su spremne učas ujediniti očnjake protiv klasnog neprijatelja. Prema značajnom broju njih izgubila sam veći dio poštovanja, a prema nekima i čitavo, uz paralelno razvijanje snažnih osjećaja gađenja, koji, eto, traju i dan danas
. ˝Kako to da ste se predomislili u vezi toga?˝ - prene me on iz prčkanja po kaljuži, koja je već ne samo prošla ispod mosta, nego se i davno ulila u more.
˝Pa... od tada su mi se porušili ideali, tako da više ne gledam stvari ni približno isto...˝ - odgovorim mu. On se na to nasmije, iskreno, odraslo i znalački... poput majke kojoj je uplakana trinaestogodišnja kćer upravo objavila da nikad više u životu neće nikoga voljeti kao što je voljela svog dojučerašnjeg dečka tijekom njihove dvotjedne veze.
˝Eee, kolegice draga, porušili su vam se ideali... Pa ideali će vam se rušiti čitavog života! Samo ćete ih gledati kako padaju! Fijuuu...˝ - reče on, porušivši pritom rukom imaginarne domino kocke.
˝Da, vjerojatno ste u pravu...˝ - rekoh zamišljeno.
Nakon tog ispita, polako sam odgegala s faksa. Nisam vidjela zgradu HNK; umjesto njenih žutih zidova predamnom se protezala četvrta godina u svoj svojoj zastrašujućoj težini, a ja, goloruka i prazna, bez ideala, strasti i predanosti, moram k njoj na megdan. U borbu na smrt - dok jedno od nas ne ostavi dušu na šareno potcrtanim stranicama debelih, nerazumljivo pisanih knjiga.
No, dobro. Neki ideali se sruše, neki se uguše u hrpi govana, neki potonu, pa isplivaju trbuhom prema gore... ali na njihovo mjesto dođu drugi. Nikad više tako zasljepljujuće Ariel sjajni, tako kristalno Calgonit čisti, niti tako kameno Colgate snažni, kao što su bili ti prvi, mladenački. Ali ipak dođu, makar klimavi. Jer, što bi čovjek bez ideala, bez stalnog truda koji ulaže ne bi li ih osovio na noge, dok bi oni, poput kvartovskog pijanca, najradije dali pičke sili gravitaciji i odrapili jedno vodoravno sučeljavanje s majkom zemljom?
Umro bi od dosade!
Znate, ljudi svašta govore o Sizifu, ali sigurna sam da njemu barem nikad nije bilo dosadno.