Napokon jedan "sasvim običan" dan…
Ne, ne vjerujem u sasvim "obične dane", kao što ne postoje ni "obični ljudi", niti "obične situacije" ili "obični životi".
Mogu postojati samo "obične oči", koje ne vide, koje su slijepe za neobičnosti i ljepote.
Mnogi se ovih dana umoriše, iscrpiše… Nekako ih je potrošila slavljenička rijeka blagdana i praznika, drugačije i nesvakodnevne rečenice i nježnosti, previše blizine i zajedništva. Poželješe pobjeći u neku svoju oazu. Mnogima se učinilo da je sve umjetno stvoreno, usiljeno i neprirodno. Ne vjeruju da svijet može biti takav i ovi im dani sliče danima "dobre ili loše glume" - pa poželješe da se blagdanski zastori što prije zatvore, predstava završi i da krene "obični", svakodnevni život.
Prebogati stolovi, prejake i neiskrene riječi, pretjerana druženja, srceparajuće i iz nekog naftalina izvučene rečenice koje u svojoj sladunjavosti zapravo ne znače ništa – sve to, mnogi će reći, naprosto umara, iscrpljuje i troši.
Pa su se zato, kažu, zaželjeli "običnog" života i svakodnevlja koje je puno poštenije i iskrenije… Blagdani nam, očito, nameću ritam blizine, bogatstvo riječi i dugotrajnost iskrenosti na koji nismo navikli.
Dragi moji, evo nakon ovog maratonskog slavlja i jedan dan koji pred nas stavlja i svoj mali zadatak. Mi mu trebamo dati neobičnost, boju i sadržaj. Ovaj ponedjeljak nam je izazov i poziv. Ne volim "obične" dane, dane koji ne znače ništa i koji po ničem nisu "posebni" i "drugačiji".
Neka nam ovaj ponedjeljak bude doista vedar i poseban. On je još uvijek prazna ploča. Upišimo u njega ponešto lijepo i vrijedno.