Igrao sam prijateljsku partiju sa Zoranom, višestrukim prvakom Hrvatske, bivše Jugoslavije, pa i dva puta prvakom Europe, sada već davnih 70-tih godina prošlog stoljeća. Smazao me kao i često, pa malo popričasmo o partiji. Pitam ja njega za jednu poziciju: 'Što bi bilo dobro za mene igrati?' Pogleda me malo zbunjeno i reče: 'Pitanje je što ti hoćeš?' Isprva mi se učinilo kao da nije htio odgovoriti. Taj odgovor u meni nije ostao bez traga. Često se sjetim toga i sve više vidim, kako je on spontano opisao svoj pristup igri.
Pitanja i odgovori uvijek su vezani na nešto i na taj način oslikavaju ono na što se odnose. Pozicija u gou u sebi nosi veliki broj mogućnosti. Tu je veliki broj mogućih odluka o daljnjoj igri i razvoju pozicije. Sada mi izgleda, da me je on ustvari pitao: 'Kuda ideš?'
Danas kao učitelj goa u radu s učenicima osnovnih škola često se susrećem sa sličnim situacijama. Česta su pitanja iz kojih kao da zrači želja za čarobnom formulom. I kao da se vidi pitanje: 'Što da radim da bi bio jak?'. Puno je bajki i priča o čarobnim formulama i preporukama. Želja je mnogih da postanu ono što si zamišljaju. Put do ostvarenja snova je put, a njega treba prolaziti. Putovati znači kretanje, znači trud, znači promjene, a ona prva želja je putokaz. Tako je to i u partiji goa. Za snove vrijedi vidjeti jesu li realni i da li je moguć put do njih. Naravno, tu ima zamki, jer u odlučivanju često budu i neki predimenzionirani ili poddimenzionirani razlozi ili mogućnosti. Rezultati nam pokazuju koliko smo promašili u procjeni.
Partija goa je cjelovito događanje u koji je uključen čovjek s toliko resursa, da često i zaboravi na zbivanja oko sebe udubljen u partiju. Svaka partija je kao roman, kao priča bez kraja, ako uđete u mogućnosti koje ostavljaju trag na odluke kod oba igrača. Uobičajeno je pitanje: 'Što protivnik hoće?'. Ja vidim i jedno možda još značajnije, koje puno igrača zaboravi postaviti: 'Što ja hoću?'. Na taj način igru počinjemo doživljavati kreativno, jer uključujemo svijesno i sebe u igru. Čini mi se kao da puno ljudi i u životu zaboravlja na sebe kao faktor u svome životu. Ovdje mislim na svijest o sebi, a ne na puki slijed događanja. Jer čovjek je taj koji ide i pravo je pitanje bilo u Zorana kada mi je rekao 'Što ja hoću?'.
Doživljavanje put osobna je stvar. Neki igrači to rade energično, neki poetski, neki skromno, neki puni sebe, neki doživljavajući ljepotu postojanja...... Na slici vidimo Tomov pogled na igrače goa. Umjetnička komponenta je vidno zastupljena u GO-u.
Ta zar i vrapci, leptiri, cvrčci, mravi .... nisu dio naše stvarnosti? Zar i oni imaju svoj put? Ne slažu oni kamenčiće, kao niti puno ljudi, ali pravila igre ovoga svijeta vrijede i za njih. Odrađuju ih na svoj način, pa tako idu svojim putem. Nismo li suputnici?
Puno je pristupa GO-u. Ovaj puta uradio sam to na ovaj način.
Pozdrav blogerima i ostalim namjernicima na blog bloger Mladen
Post je objavljen 31.05.2004. u 14:44 sati.