- Misliš li ti gledati film ili ćeš odit spat?" - upitala je moja bebisiterica čim je primjetila da sam sklopio oči ugodno zavaljen na kauču.
Volio sam te trenutke kada, glave oslonjene na lijevi dlan, ugodno zgrčen u položaj fetusa, lagano tonem u san dok se na ekranu odvija scena koju neću vidjeti. Čak sam i namjerno nastojao produljiti taj blaženi momenat kad iz svjesnog prelazim u nesvjesno...
Ali taj glas. Uvijek isti, jednolični glas prijekora...
- Gledat ću - uspijem promrmljati ali kao da ništa nisam ni rekao ona nastavlja -...jer ako nećeš gledati film pođi spati da se ja mogu ispružiti na kauč -
Tišina....šutnja....
Uspijevam se koncentrirati nekoliko minuta ali onda opet, hvata me blaga nesvjestica iz koje me ponovo prene njezin glas. Ona zna da prvi pokusaj nikad ne urodi plodom. Ali ona zbog toga ne odustaje. Dapače.
- Ajde, ajde leći...čuješ li?? -
U meni počinje lagano kuhati. Dobro su mi poznati ovi trenuci. Ne jednom bili su razlog žestokih svadja. Što učiniti ovaj put?!? Presutati i povući se? Ali dokle tako?!?
- Pusti me s mirom, imaš dovoljno mjesta. Što ti smeta ako ja spavam? -
- Smeta mi - rezignirano će ona već vidno uzrujana - smeta mi jer hrčeš, jer kauč nije mjesto za spavanje, jer..jer...uostalom, to smo toliko puta do sada prolazili. Zašto se jednostavno ne digneš i pođeš spavati? -
Podignuvši glavu, pogled mi se susretne sa slikom Popovićevog razapetog Krista, obješenom točno iznad televizije. I u tom trenutku iluminacije točno sam znao što učiniti.
Ustanem, obučem papuče nemarno odložene pored kauča i lijenim korakom krenem prema kuhinji. Znao sam gdje stoji veliki, tupi nož kojim sam nekad rezao meso. Uzmem ga, vratim se u sobu...krenem prema njoj. Ona se smije. Ipak joj je ostalo ono malo smisla za humor koji ju je tako karakterizirao na početku naše veze. Ali osmijeh joj se zaledio na usnama kad sam joj veliki,tupi nož zabio ravno u lijevu objesenu sisu. Pa u desnu, lijevu...desnu...pa još jednom. I još... i još...
- Eto draga, spavaj ti ako meni već ne dozvoljavaš -
Bio sam vidno uzrujan. Casablancu sam gledao nekoliko puta ali scenu u kojoj Ingrid trazi od Sama da svira "As time goes by" mogao sam gledati bezbroj puta.
Ovaj put sam to propustio.
Post je objavljen 31.05.2004. u 13:30 sati.