Pregled posta

Iz pisma jednog teologa drugome:
Filozofija žrtve
Žrtvovanje je nužno žrtvovanje nekoga ili nečega kako bi nevidljive sile paralelnog svijeta koje imaju božanski utjecaj na ovaj svijet učinile nešto u korist tj. za produljenje i obogaćenje života onih koji su žrtvu prinijeli kao čin iskazivanja priznavanja vlasti i moći tih sila.
To se dakle čini iz očekivane koristi zbog nadprirodne moći istih.Takva razmjena je zakon opstanka. Kojeg duha će čovjek prizvati direktno ovisi od čovjekovih želja i očekivanja vezanih uz neke koristi koje su opet određene važećim sustavom vrednovanja. Ime koje će se prizvati odrediti će želje prizivatelja i njihovo zanje o onome koga prizivaju. Nešto slično je i s poretkom ovoga svijeta tj.s razmjenom dobara i usluga. Meni se čini kako je taj poredak ovoga svijeta duboko utemeljen u “državi smrti” koja nije nešto prirodno jer ju nije Bog zamislio već je ona posljedica pobune i pada u “stanje” grijeha. To stanje je obilježeno nekakvim programom samouništenja koji je u čovjeku, ali i općenito u prirodi. Nešto što je u nama određuje naše korake prema vlastitom uništenju. Naravno dijalektika evolucije bi to nazvala negacijom negacije koja nužno vodi u napredak. Međutim, ja sam jedan od onih koji vjeruju u doslovno i konačno stvaranje, a ne evolutivno. Misterij života na svijetu je takav da se temelji na međuovisnosti, a ne na izboru onih s kojima će se ulaziti u razmijenu. Čim netko više nije potreban, blizu je likvidaciji. Ispada kako Crkva mora biti činitelj povijesti svijeta kako bi imala mogućnost spašavanja ljudi tj. sama aktivnost u spašavanju ju čini činiteljem ovog svijeta, a ona ostaje u životu i biva obnavljana po istom zakonu negacije tj. napretku u smrti. Tako je podložna i zakonu ovog svijeta, a tvrdi da je i Božjem Zakonu bar na onaj Pavlovski način kada kaže:”u svom umu imam zadovoljstvo u poslušnosti Božjem Zakonu, ali u svojim udovima primjećujem drugi zakon.”
“Bogu nije nemoguća niti jedna stvar” , Luka 1,37. Zašto su onda neke stvari ipak nemoguće? Odgovor je sigurno u Božjoj volji. Što On želi učiniti to i učini, što odmah ukazuje na to da ono što ne želi učiniti neće ni učiniti. Što Bog želi? Što mu je po volji? Odgovoriti na to pitanje je presudno, jer nas stavlja u položaj da od Boga tražimo ono što on želi dati. Isus je rekao da je vječni život “upoznati Boga i onoga koga je poslao Isusa”. Poznavati, znači biti sposoban razaznati što mu godi.
Tako se ulazi u taj odnos kojeg Isus naziva: “vječni život”. Tad postoji mogućnost ugađanja Bogu, ali i ozbiljnog nanošenja štete ugledu i imenu onoga koga poznajemo. Tu nastaje onaj grijeh koji je namjeran i neoprostiv.”Zamjeniti Božju slavu za obličje stvorenja” , piše u Rim. “Oni koji upoznaše Boga-istinu, ali ga ne proslaviše zaludješe ...i zamjeniše...” Zašto? Odgovor nije lak jer bi davanje istog značilo razumijevanje tajne grijeha tj. kako je uopće nastao,što je tajna.”Tajna bezakonja” je isto što i “tajna grijeha”, jer “grijeh je bezakonje” ( 1.Ivanova 3,4.). Zašto je Lucifer postao Sotona? Nemoguće je ući u sam uzrok, jer je kao i sve drugo, savršeno stvoren. Zašto je Crkva isto kao i Izrael u vrlo kratkom vremenu ušla u grijeh tj. u bezakonje? Kad ovo pišem ne mislim da je Crkva prije toga bila bezgrješna niti savršena, već mislim na službenu promijenu Božjeg zakona. Različito je biti nesavršen u savršenom od biti savršen ili nesavršen u nesavršenom. Činjenica je kako Isus kaže: “uzak je put i malo ih koji ga pronalaze”da većina često ide u bezakonje, jer je to tako po inerciji grješne naravi. Ali, Bog nije nigdje niti rekao da će se svi upokoriti Njegovoj vladavini, već da bi on želio: “da se svi ljudi spasu”, ali neće, jer veći dio ne želi “višu narav” i podlaže se “nižoj”. Bez nepromjenjivog Božjeg Zakona kako bi znali granicu između više i niže naravi? Kako bi razdvojili božansko od grijehovnog? Pismo kaže: “i Đavli vjeruju i dršću”, ali Đavli nemaju želju ugoditi Bogu i podložit se Njegovoj vlasti. Oni su pobunjenici. Tajna bezakonja se nalazi u nama, jer ne uspjevamo obajsniti našu težnju da idemo protiv Božje volje dok isto tako želimo biti s Bogom zbog velikog Njegovog znanja, moći, nepoznatog i onostranog užitka i sreće!
Eva je poželjela biti kao Bog kada je kušala zabranjeno voće. Ona je htjela znanje kako piše: “vidje da je plod dobar radi znanja i poželjan za oči”. Poželjela je božanstveno, ali je da bi ga dobila pogazila Božju vlast, jer je Bog propisao: “toga ploda nemoj pojesti, ako pojedeš sigurno ćeš umrijeti”. Ali, tu se nađe Đavao te kaže Evi:”nećeš ti umrijeti”. Međutim, Eva mada prevarena glede ishoda svoga djela ipak je svojom voljom stala nasuprot Božjoj odredbi koja je u sebi akumulirala svih Deset Zapovijedi samo u drugom obliku, zbog još nepostojanja griješne naravi i smrti u svijetu. Taj čin jedenja ili ne jedenja toga specifičnog ploda imao je u sebi simboliku prihvaćanja ili odbacivanja Boga kao Gospodara. Od tog vremena uvjek je postojalo “nešto” što je bilo kamen spoticanja, ali i ugaoni kamen. Suština tih simboličnih spomenika po kojim se iskazivalo pošivanje ili nepoštivanje Boga, bila je u poslušnosti Božjoj volji.
Ključno pitanje je stoga: Što je Božja volja u određenom vremenu? Bolje bi bilo reći: Što je spomenik Božjoj volji u nekom vremenu? Da li je to euharistija? Ili je to Subota? Hoću li pokazati moju odanost Božjoj vlasti konzumirajući euharistiju ili ću pokazati tu poslušnost držeći Subotu u sedmi dan? Isus je Spasitelj od grijeha i Gospodar, dakle Bog koji je Vrhovnik nad svime. Isti On je rekao da nije došao mijenjati Zakon već ga ostvariti. Drugim riječima došao je Božju vlast uspostaviti na Zemlji. Sjetimo se okupiranih područja naše domovine. To je bila Hrvatska zemlja, ali dok nije naša vojna i civilna vlast stupila na tlo koje je bilo okupirano i ostvarila vladavinu hrvatskih zakona to je ipak bila SAO Krajna! Kada je Isus rekao da dolazi ostvariti ili izvršiti Zakon Neba On je mislio na isti način. Zemlja je Božja, ali dok se ne poštuju Božji Zakoni ona je ipak Đavolja. Isus je to i ustvrdio kad je nazvao Satana “Knezom ovoga svijeta”.

Da li je Dekalog opis morala?
Mada se uglavnom tako razumijeva, Božji Zakon nije moral, jer se moral i etika mogu mijenjati tj. oblikovati ili prilagođavati dok se kod Božjeg Zakona radi o odnosu prema Božjoj vladavini.
Božji Zakon je objektivna norma. Subjektivnost dolazi do izražaja tek u moralnoj odgovornosti pojedinog čovjeka s obzirom na objektivnu normu. To bi se moglo nazvati krivnjom. Krivnja je različita od pojedinog slučaja do drugog. Stoga različita vremena mogu imati (i imaju) različiti subjektivni pristup suvremenika prema objektivnoj normi, a s tim i različiti stupanj krivnje. Isusova žrtva ima utjecaj u svim vremenima, jer se “božanskom telekomunikacijom” krivica svakoga pojedinca ukoliko mu je to dano po Duhu Svetom, prenosi na Krista koji je pobjeđuje u svom tijelu i krvi, tako što unatoč tereta moje kivnje Isus vjerom u Očevo obećanje pobjeđuje (pobjedio je). Vrijeme iz Božje perspektive izgleda trodimenzionalno. On je i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti, tako da ga se ne može ograničavati naši ljudskim poimanjem vremena. Tu bi se stoga složio s tvrdnjom kako se Kristova žrtva proteže kroz povijest, ali samo u tom aspektu božanske sveprisutnosti. Kristova smrt na križu je ipak točka u povijesti, ali ka kojoj se pristupa i iz prošlosti i iz sadašnjosti i iz budućnosti. Ona je tako po Božjoj karakteristici sveobuhvatna.
Problem našeg razumijevanja vremena očituje se i u shvaćanju dana odmora. Obično se u protestanata, a i kod katolika dan počinka povezuje s dobrobitima koje od njega ima čovjek tj. društvo. Tada se ističu argumenti Božje ljubavi kao one koja je čovjeku za njegovo dobro dala dan počinka. Tako se meće čovjeka u središte smisla šabata bio on u sedmi ili u prvi dan tjedna. Međutim, Božja Zapovijed kaže da je “subota dan Božjeg počinka”, jer je Bog kad je završio sa stvaranjem počinuo “u sedmi dan i blagoslovio ga “. Dan počinka je Dan Božjeg počinka! To nipošto ne bi značilo kako se Bog umara. Tu je po srijedi poštivanje Božjeg dana kao spomenika autoriteta Stvoritelja! Stoga razlog za držanje dana odmora nije čovjekov odmor već “Božji odmor”. Mi ako počinemo u dan Božjeg počinka “ulazimo u njega”, ali on nije radi nas već je radi Boga. Bog ga je blagoslovio, jer je bit u samom danu, a ne u čovjekovom odmoru. Naravno, da i odmor i počinak cijelog društva ima svoj smisao, ali ne teološki smisao.