Gledam u papir, gledam u slova poredana u niz poput vojnika u bojnom redu. Gledam, ali ne vidim. To nisu moje riječi, nisu moji osjećaji. Ne, to ne može biti. Osvrčem se, ali nema nikog pored mene da ga okrivim kako ih je ukrao. Srce boli, no polako shvaćam. Neuhvatljive su projekcije moga srca, moje duše, neuhvatljive poput duge na nebu. Moja ruka ne zna kako da vodi pero. Očito je da nisam poetičar i da nisam prozist.
Ne, ja sam tek amater. I nema smisla otkidati kožu sa svojih ruku jer bol neće donijeti ništa osim BOLI! Ni snažne produhovljene riječi ni slike životnih situacija. Patnje, mržnje, ljubavi... Ama baš ništa. Tek niz nesuvislo nabacanih pojmova koji i ne znaju što tu rade. Kao da su se našli nekom greškom, glupošću ili tek nekim bezazlenim propustom. Pogreškom.
I nema smisla pisati krvlju jer će se slova razvodniti poput tinte na kiši. Rastopit će se riječi kao snijeg na suncu kao da nikad tu nisu ni bile. Jer nisu satkane od kamena poput gradine na brdu da prkose vremenu, čovjeku. Stoljećima.
Bacam pero iz ruku, kunem se da ga nikad više dići neću. Jer ionako je u mojim rukama jalovo, besplodno. Ne zna i ne može da uhvati, da prenese projekcije lutajućih misli mog čudnovatog uma, slike koje ulaze kroz moje bojom nedefinirane oči. Nikako da utjelovi život ovog svijeta u riječi na bijelom papiru. Da ispiše cijelu paletu boja svakodnevnice, osmjeh slučajne prolaznice ili da uhvati čar nebeskog svoda u zoru. Jer ruka ne zna da sluša srce, da čuje uzdahe moje duše. Ne govori jezik mojeg bića. Kao da kroz nju ne teče ista krv. Ona je poput mrtvačke ruke koja beznadno grebe po truloj zemlji tražeći izlaz u svijetlo. U život.
Kao plamen svijeće na buri nestalne su riječi na mom papiru. I nitko na njih ne obraća pažnju jer pažnje nisu vrijedne. Ali baciti pero nema smisla. Treba ga slomiti, smrviti kako razuzdano srce ne bi opet prevarilo um i naložilo mu da ga ponovno digne, da ponovno piše, da ima strpljenja… da ne gubi nadu. A vidim da nema smisla. Jer neće poteći rijeka bajkovitih snažnih stihova već ona agonije i razočarenja. A zašto mutiti vodu kad ima onih koji znaju kako ju očuvati bistrom.
Puklo je pero, smrvilo se. Puklo je i srce. Ali tako je bolje. Tako kaže razum. No nema olakšanja, to ne donosi mir. Donosi tek rijeku suza na čijim valovima jaše slomljena duša gonjena glupošću nestrpljivog, gluhog čovjeka. Osjećam se prevareno i prazno. Gledam u pero i tek sad shvaćam. Nije krivo pero, nije kriva ruka. Kriv je um…
Post je objavljen 30.12.2004. u 17:57 sati.