S jednom nogom u grčko-njemačkom rječniku, s drugom nogom u slikovnicama svoga sina (ne zezam se --- Jona izjavljuje da hoće ući u sliku iz Ježeve kućice, i to "jako duboko"), sjetio sam se, ničim izazvan, kako sam se prije par godina sreo s Philipom K. Dickom. Pokojnim otkad je snimljen Blade Runner; svoj konačni trijumf Dick nije doživio.
Bilo je to kad sam u kinu gledao "Minority Report" s Tomom Lepim Dečkom Cruiseom. Na kraju filma, koji je bio sasvim OK, kad je na odjavnoj špici pisalo "po kratkoj priči Philipa K. Dicka", naglo mi se počelo činiti da je pokojni eks-narkić tu negdje. I bilo mi je milo. Baš fizički osjećaj --- da je tu negdje, u blizini, možda red ispred, ili se baš zaputio prema vratima. Kao da ste sreli starog frenda.
Bilo mi je drago zbog njega, što po njegovim pričama snimaju same dobre stvari (uključujući i ono sa sadašnjim guvernerom Kalifornije, Total Recall). Nisam siguran da takav oblik besmrtnosti pisci imaju na umu dok mrče papir ili maltretiraju elektrone, ali eto. Tako ti je to.
Post je objavljen 31.05.2004. u 00:46 sati.