Bili smo sretni. Zapravo, nismo bili nesretni. U te je dvije rečenice, koje sam jučer čula u filmu (ljubić vrste), sadržan život većine nas. Ponekad smo sretni, ponekad nesretni. Često ni jedno ni drugo. Najčešće ne znamo reći što nam se događa, jer tek kada sve prođe, u stanju smo jasno (ne uvijek i glasno) dijagnosticirati stanje: plakati nad prošlošću ili se trijumfalno nasmiješiti samom sebi što smo sve to uspjeli ostaviti iza sebe. Sreća jest rijetka, ali velika i motivirajuća. Svi su ljudi njeni ovisnici, jer u stanju smo napraviti koješta ne bismo li je uhvatili ili zadržali. Posebno sreću ljubavne vrste. Rijetko se tko, i rijetko kada, zapita je li konačan rezultat vrijedan tolikog truda. No, ne biti nesretan, sve je ono međuvrijeme između sreće i trenutka njenog nestanka. To je vrijeme svakodnevice, sa sitnim brigama i radostima, dani u kojima se ponekad mučimo ničim izazvanim depresijama, a ponekad od ranog jutra pjevušimo u sebi. To je ono vrijeme za koje mi se oduvijek čini da ga ljudi najmanje cijene i da u tome najviše griješe. U stalnoj smo trci za vremenom, ljudima, poslovima, novcem, uspjehom, poštovanjem, napredovanjem, samim sobom... Tražimo ljubav čak i kad je već imamo, jer uvijek u dubini ljudskosti kopa neki crv koji tvrdi da sve može biti mnogo bolje, da vrijedi jedino ono vrijeme provedeno u ekstazi. Kada se naše poimanje sreće raspe u stotinu komada, tek kada se sve okrene naglavačke, u stanju smo objektivno reći kako nam je dobro bilo u miru te omražene svakodnevice. Ne tvrdim pri tome da vrhunci sreće nisu važni ili vrijedni. Ali sam sigurna da bismo se trebali zamisliti nad danima u kojima nismo nesretni. I ljudima koji su za to zaslužni.
