Ova godina broji svoje zadnje dane. I drago mi je zbog toga. Nije mi se svidjela, ali je to godina koju ću još dugo pamtiti. Zaokrenula je moj život u drugom smjeru. Do ove godine imala sam plan, viziju kako bi moj život trebao teći.. a onda se plan, kako to planovi vole činiti, izjalovio. I vidjeh da je ispred mene more neizvjesnosti i promjena. A ova godina je označila početak te neizvjesnosti. Početak odrastanja. Ne, ništa do tada nije bilo odrastanje. Bila je to igra u kojoj nisam slušala upozorenja, igra kojoj nisam vidjela kraja, bila je sreća, a da je nisam bila ni svjesna. Bio je to ples, neobuzdan i zanesen. Nisam doticala zemlju. I sjećam se.. jednom davno sam rekla.. da ovoga trenutka nestanem, ne bi mi bilo žao, jer sam osjetila da sam ispunila svoju kvotu sreće za cijeli život. Nisam nestala. Nestao je san. A nastupila stvarnost. Nastupilo je ono od čega bježim cijeli život. Stvarnost.
Stvarnost u kojoj u jednom danu život izgubi preko pedeset tisuća ljudi. I to je za mene broj, slika, tragedija, ali je daleko i ne čini se stvarno. I čovjek plače zbog milijun nesretnih sitnica, i mrzi, zamjera, tuguje, bježi.. i ne shvaća i ne zna kako biti sretan. Jer je živ, jer su živi ljudi koje voli. Živi, a ne smije se.. I potrebno mu je dan, godina u kojoj će se sve promijeniti, udarac koji će ga prizemljiti. Koji će ga naučiti da cijeni sretne trenutke. Jer su dragocjeni. Jer sutra možda više ničega ne bude. A jedini trenutak u kojemu smo sigurni i u koji smo sigurni da postoji je ovaj sad. Baš taj.
I kada vas boli, kada ne vidite izlaza, kada je godina teška, kada iza nje slijedi još teža.. znajte da će i to proći. I to će proći.
Post je objavljen 28.12.2004. u 21:07 sati.