Pogled mu je bio uperen u prozor. Mali, dvokrilni prozor sa smeđim okvirima i otvorenim šalaporkama. Samo ponekad su bile zatvorene i onda je bio razočaran u njoj. Nije mu to nekak djelovalo kao ona. Ponekad je mislio da će mu se vrat ukočit i da će put kući provest s glavom uperenom ka nebu zbog višesatnog gledanja prema baš tom prvom katu, prema baš toj maloj katnici, prema tom prozoru. Dugo je pored prozora bilo nekakvo drvo, nije imao pojma kakvo, nije ga voljeo jer je zaklanjalo put pogledu. Njihov jedini kontakt bio je upravo taj prozor, za koji dugo nije ni bio siguran da je prozor od njene sobe. Djelomice se osjećao kriv, kradljivac intime, u momentima kad je vidio sjenu da se pojavljuje na šalaporkama, na dijelu zida koji je vidio, na onom usranom drvu koje je tako dugo zaklanjalo pogled na gornji desni kut smeđeg ormara od, najvjerojatnije iverice. Njenog ormara od iverice. Nije bio dobar učenik, a i bio je mlađi. Na odmorima i pljugama iza škole ona se nije pojavljivala, jer nije pušila. Znao je da ne psuje, takve cure nikad ne psuju. Izgledala je onak, pametno, a i bila je lijepa. Nije znao dal ima dečka, ali mislio je da je nemoguće da ne. Mislim, ipak je ona ta koja je pametna, zgodna, ima dobre ocjene, a vjerojatno je i iz dobre obitelji jer je ta mala katnica izgledala strašno uredno, spokojno. Znao je satima sjedit na štengama od dućana preko puta te jebene kuće, već se mrzio kaj se ne usudi prići, reć niti jednu jebenu riječ, uputiti niti jedan jebeni pogled. Nije inače bio tak neki sramežljiv tip, bar po svom mišljenju, ali jednostavno nije znao kaj da veli djevojci koja mu se sviđa.
Ma kakvi sviđa, bila je to ljubav. Prolazili su mjeseci njegovog srednjoškolskog obrazovanja, ma kurac, godine, a ona nikad, ali baš nikad nije došla na prozor, pogledala kroz prozor, otvorila prozor, napravila ikaj s tim jebenim prozorom. Počeo je mrzit i nju, i sebe i taj jebeni prozor. Ma mislim, volio ju je i dalje, bez dvojbe, ali kakva je to osoba koja nikad ne otvara prozor - pitao se. Ne djeluje povučeno. Ali možda je baš to indikacija povučenosti. S vremenom je počeo čitati, učiti, sva ona sranja koja je prezirao prije, samo da bi nekak, bar sebi u očima, bio na nivou djevojke koja nikad ne otvara prozor. Nije išao nikam van, provodio je svo vrijeme uz knjigu planirajuć kako će nakon završetka srednje škole upisat isti fakultet, te ju impresionirat znanjem, ako ga već nije uspjela primjetit u školi. Vrijeme fakat više nije igralo nikakvu ulogu, ona je bila upravo ta s kojom bi on mogao provest život. Ma nije da je mogla bit ta, ona je bila ta, samo kaj to još nije znala. Možda i je znala - pitao se. Možda samo čeka da dođem za koju godinu i kaže mi kako je čitavo vrijeme znala kaj mi je u glavi ali je čekala pravi moment. Pitanja, odgovori, planiranja, sve uz knjigu. Maturirao je s odličnim, ona je bila oslobođena mature. Mrzio se radi činjenice da je prvi razred proveo pušeć iza škole i igrajuć igrice na kompjuteru. Opet je loš, opet nije na nivou. Nisu upisali isti fakultet. Od dva faksa na koja se pokušala upisat, upisala se na krivi. Njemu krivi. Koliko je tu gorčine bilo, koliko jebenog razočaranja. Opet je učio ko pas, nije se odvajao od knjige. Prijatelji su bili pojam o kojem je čitao u knjigama, bar prvu godinu. A onda je puko. Jednostavno je jedan dan izašao van iz usrane studentske sobice koju je koliko volio, jer je bila sredstvo do cilja i njegov mir, toliko mrzio jer je bila kavez. Izašao je van i uletio tipu kojeg je smatrao najgorim debilom u domu. Inhibicije su otišle u kurac, poslao je kvragu i sebe i prozor i glupu studenticu medicine koju nije vidio već godinu dana i pitao tipa da mu nabavi nekakvih droga od kojih se ne uči, nego se zabavlja i propada.
Bila je to parcijala, da. Iduće godine nije baš upisao godinu. Viđao ju je vani, pijan, nadrogiran najčudnijim drogama, čak su jednom pričali nekaj, pokušao joj je pijano objasnit situaciju, ali prijateljica ju je odvukla uz objašnjenje da je taj neki bruno došao il tak nekaj. Jebao te bruno da te jebao, godinama jebeno čekam i sad nekakva kurva uletava s jebenim brunom. Ko je opće bruno, dal te voli već ono, neam pojma koliko godina, dal on zna svaki milimetar pročelja tvoje kuće i mjesta gdje je crvotočina počela nagrizat te usrane šalaporke? Ne, mislio je. Jebeno ne! Ali dobro. Po običaju je krivio sebe. Nakon te večeri, kavez soba u studentskom domu je opet postala utočište želja, mašte i frustracije prikrivene golemim uspjehom na faksu. U potpunosti se posvetio tome, odlučivši zaboravit sve vezano uz dotičnu. Bio je čudak, a to nije želio biti. Onih godinu dana razvrata, jebanja raznih glupača diskutabilne inteligencije i uglavnom svih vrijednosti koje je štovao, nije mu više odgovaralo. Odlučio je naučiti s ženama. Od prve do zadnje točke. After all, učenje mu je uvijek išlo, a kako je bio vrlo dobar u onome što je radio, love nije falilo. Studentsku sobicu zamjenio je velik stan u centru. Posjetioci stana bile su mahom najfinije i najskuplje kurve. Učio je. Dosta često nije čak ni jebao. Razgovarao je s njima. Pitao pitanja. Želio je postati ONA. Nedodirljiv, savršen. Nije gledao kroz prozor nikad, nije se naslanjao, nije ni prilazio preblizu. Maštao je o tome kako njega neka krava gleda, ili bar želi vidjet. Ma, tu i tam je mislio da je lud, ali imao je dobar život, vrijeme kurvi je prošlo, žene su ga voljele, kolege uvažavale a obitelj bila ponosna.
Premjestio ga je u dupe. Zastenjala je da ju boli. Nek te boli droljo, mislio je. Ko te jebe...to je čak i promrmljao. Nabijao je sve jače, molila ga je da stane. Nije stajao. Droljo usrana glupa jebena - mrmljao je, a onda krenuo govorit na glas, dok nije počeo vikat. Nije ni primjetio više. Sad je ok dok te jebe direktor, jelda? Sad je ok dok sam kao nekakav frajer i znam kaj radim, jelda? Sad, dok sam te nakon godina i godina pokupio na jebenom snobovskom tulumu, jel? Pička ti materina. Pokušala se izmaknut, nije joj dozvolio, stisnuo ju je uza zid i nabijao onako da boli. Znao je kako nabijat da boli. Vrisnula je i počela plakati. Potiho. Pitala ga je kaj mu je, molila ga da stane. Stao je na tren. Zašto nikad ne otvaraš prozor? - prošaptao je. "Molim?" - rekla je zagušeno, kroz suze. Zašto nikad ne otvaraš jebeni prozor, pička ti materina! - prourlao je. Zašto?! Za koji jebeni kurac? Objasni mi - rekao je molecivo. Izmaknula se i pobjegla prema vratima. Zašto?!? - zaurlao je za njom. Za koji jebeni kurac? Polugola je trčala niz stubište stare zgrade u centru i vrištala, plakala, pitala zašto, što se dogodilo, na glas. Ostao je naslonjen na zid, plačuć. Nije to bio plač odraslog čovjeka, plač čovjeka koji je pretrpio gubitak. Bio je to plač djeteta koje ne može sastavit najdražu igračku nakon što ju je polomio.
Obrisao je lice, sjeo za mali stakleni stolić, na pod, i napravio još jednu lajnu. Povukao ju je i zapalio cigaretu. Gledao je oko sebe. Antikni ormarić. Zgodno, zgodno. Stakleni stolić s ostacima finog te ekstremno skupog kokaina. Nasmijao se i odmahnuo glavom, onak, kiselo, ko iz filmova. Vrata od spavaće sobe. Puno drvo, jako stajliš. Bio je ponosan na svoja postignuća. Kožna kutna garnitura. Preko puta nje plazma televizor fantastične slike i zvuka. Vratio je pogled na kutnu garnituru. Još malo lijevo. Gledao je u prozor. Uvijek čist, iako iza blago razmaknute guste zavjese. Za obožavateljice koje koce vrat pri pogledu u njega. Za nadolazeće generacije psihopata, pomislio je. Povukao je još jedan dim, podbočio se desnom rukom ne bi li lakše ustao i koljenom udario u stolić, prevrnuvši ga, skupa s ostacima skupe bijele droge. 100 eura. Prišao je prozoru, otvorio ga, nalaktio se, pogledao van i udahnuo još jedan dim, pa malo zraka. Nisu loši ti prozori zapravo, rekao je na glas, smješeć se smješkom potpunog idiota, gledajuć kak dečki u glupim plavim uniformama ulaze u haustor ubrzanim, po njegovom mišljenju gotovo suludim korakom. Bacio je čik na cestu, još mokru od one ekipe koja čisti grad. Ljudi su zli, bolesni idioti - pomislio je ne misleći ništa i zatvorio prozor.
Post je objavljen 27.12.2004. u 07:34 sati.