A sad ozbiljno. Odakle mi uopće ideja da pokrenem takav projekt za dovršenje i uređenje tolikog prostora kao što je bivši Dom omladine, a koji je zadnjih 30 godina (otkada je izgrađen i ostavljen nedovršen) odolijevao svim pokušajima svog uređenja?
Nikada u životu mi ne bi palo napamet da ću raditi nešto takvo. Ali...
Prije nekog vremena, sjedila sam u kafiću, pila kavu i listala Slobodnu. Primijetila sam zraku sunca kako se prelama kroz moju čašu s vodom, razlama se u duginim bojama i završava na jednom članku iz mojih novina, kojeg još nisam bila pročitala.
U članku se pisalo o djeci koja se više nemaju gdje igrati, jer su im sve zelene površine oko zgrada pretvorene u parkirališta. Nemaju prostora na kojem bi se mogli nalaziti s prijateljima, družiti se i zajedno igrati. Zbog toga svatko od njih najčešće sjedi sam u svojoj kući, pred kompjuterom, i sve se više otuđuje od prijatelja s kojima se nema gdje igrati.
Uz članak je bila i slika djeteta koje tužno stoji pored automobila na parkiralištu. Ispod slike je pisalo: «Kaji treba ekipa i igralište».
«Kaji treba ekipa i igralište».
Smrzla sam se. Pročitala ponovo i malo razmislila.
Znači: 1. treba mi ekipa.
Otišla sam i osnovala Udrugu pod nazivom «Radost Stvaranja». Da skupim ekipu koja će mi se pridružiti u igri i stvaranju.
Ovu Udrugu sam zamislila kao vatru koji će gorjeti usred Splita i biti tu da nam pomogne da se vratimo na našu prirodnu temperaturu: vrelu, ljubavnu, radosnu, onu koja život doživljava kao igru i kao stvaranje.
2. treba mi igralište.
Mjesto na kome bismo se mogli okupljati, družiti, igrati, zabavljati, upoznavati i voljeti. Tražila sam prostor za promociju zbirke pjesama koju sam upravo izadala. Prijatelj galeb mi je rekao: dođi, odvest ću te u bivši Dom Omladine, možda ti se tamo svidi za održati promociju. Ja sam rekla: Ma neću, nije mi tamo baš. Ma, dođi vidit, možda tamo ima i kakav prostor pogodan za tvoju Udrugu. Ja sam rekla: Aaaaaj, dobro.
I došla sam vidjeti taj prostor. Odmah mi se svidio za promociju.
I onda su me proveli onim skalama, gore. I kroz sve katove. Ja sam se počela tresti. Doslovno vibrirati od uzbuđenja. Znate li vi koliko tu ima prostora za igru? Za stvaranje, za druženje, za povezivanje, za pjevanje, plesanje, za igranje?
Osjetila sam da me ovaj prostor pozvao. Da želi postati mjesto veselja i zaigranosti.
Zamolio me da mu pomognem vratiti njegovu funkciju zbog koje je i napravljen, da ga popunim smijehom, ljudima i sadržajima koji će obogatiti cijeli naš grad Split.
I to je to.
..hvala galebu šta me je odveo na igralište koje me čeka ;)
Post je objavljen 27.12.2004. u 00:31 sati.