Ušla sam u sjenu tvoje prisutnosti, mali otisak na mjesto kojeg ne mogu stvarno biti dio. A ipak, cijela.Nešto zbog čega se noću smijem ispod pokrivača.Nešto zbog čega sam iskidala ogrlicu od suznih kamenčića koju sam dugo pokazivala svijetu.Zajedno smo gledali kako se kotrljaju nizbrdo, a ti si me onda uštipnuo za bedro.Pričali su mi jednom da su ljudi krhki, zar netko u to još vjeruje?Istina je popucala mimo šavova i mi smo skupljali dijelove.Slučajno si me tada dodirnuo, poslije smo se dirali sami.Među mirisima posječenih stabala.Među tuđim rukama i pogledima.Negdje između čučnja i skoka.Podigao si mi bradu napol ispruženim dlanom, drugim krenuo niz tijelo.Gledam te, pomislio si.Gledaš me, vidjela sam.Moje si nedostatke pretvorio u gozbu.Moje male grudi u vrhove planina.Moja maštanja u stvarnost.Možda će baš to jednom biti razlika jučer od danas, ptice na kolodvoru opet će čekati moje mrvice.
Post je objavljen 26.12.2004. u 13:27 sati.