.. danas sam s mamom otišla na misu. To nam je kao neka tradicija. Odemo u crkvu za Uskrs i Božić, mama me pita "Kaj se nećeš pričestit?", ja kažem da se nisam ispovijedila valjda već 2-3 godine, ona kaže "Aha, druge godine budeš", ja kažem "Aha". Odlučimo biti bolja i prava kršćanska obitelj, ne prespavati opet blagoslov kuće (na prošlom je bio budan samo tata koji nije krštena duša, pa je govorio samo "amen" i to kad nije trebalo). Slušamo propovijed, pjesme, pogledamo štalicu, borove, ili blagoslovimo doručak (ako je Uskrs). I onda opet sve po starom, sa psovanjem i svađanjem i normalnim životom do idućeg velikog "must go to church" blagdana.
Ove godine počelo je isto. Ja gasim budilicu i pravim se da spavam, nadajući se da će se majka smilovat i pustit me da odspavam još malo, a onda će biti "prekasno za ić u crkvu" (makar 10 i nije neko rano jutro..) Ipak idemo u crkvu. Prava mama i kćer, držimo se za ruke. U crkvi primjećujem kako su babe jednako agresivne kao i izvan nje, kako ljudi kašlju, kako miriše na tamjan i prisjetim se nekog članka u kojem piše kako je tamjan u biti, iz nekog razloga kojeg se ne mogu sjetit, štetan za zdravlje. Gledam zlatno-plave i crveno-srebrne kombinacije kuglica i mašni na borovima i razmišljam kako bi ja možda spojila crvenu sa zlatnom, a plavu sa srebrnom. Primjećujem kako neki tip pokraj mene lijepo pjeva. Mama navaljuje da i ja pjevam "jer sam nekad pjevala u crkvenom zboru i tako lijepo pjevam", a ja nemam ni glasa ni volje. Opet mi je nešto upalo u oko. Proklete leće. Zalijepi se neko zrnce prašine i trepćem ko idiot, i ne mogu isprat. Baba u bundi me čudno gleda. Sjetim se slike malih golih životinja kako drhture u snijegu- scena iz nekog davno odgledanog crtića. Svejedno joj pružam ruku dok "dijelimo mir i čestitamo si Božić". Baba mi nije pružila ruku. Na kraju ipak je. Ima ružan nos. Izgleda ko vještica iz Snjeguljice-ona koja nosi otrovnu jabuku, na 4. slici u mojoj knjizi s bajkama. A onda pričest. Opet bježanje od svećenika. Gledam na drugu stranu da mi slučajno ne bi ponudio hostiju. ("Tijelo Kristovo?" "ne, hvala") Dobro, nije me ni ponudio. Sakrila sam se. A onda-prolazi neka sijeda pogrbljena bakica.
"Na koga te podsjeća?" "Na baku Maricu". Mama se rasplakala. Baku Maricu nisam dobro poznavala. Bila sam mala dok sam je posjećivala u Splitu, i dok je živila kod nas preko ljeta u Komiži. Bila sam mala kad je umrla. Moja prabaka. Sjećam se samo njenog mirisa, i onog stolića pokraj kreveta, na kojem je držala molitvenik i krunicu. Sjećam se da je na kraju jako slabo vidjela. Svaki put kad bi je posjetili, dala je meni i bratu neke novce. Par dinara, sitnicu. Ali ne, nisam je zbog toga posjećivala. Makar mi nije bilo jasno zašto je moram posjećivati, jer me nije više ni prepoznavala, osim po glasu. Stara, sijeda i pogrbljena. Dobrodušna.
Mama je plakala. Kasnije mi je ispričala kako je jednom prilikom rekla nešto što je jako ražalostilo baku Maricu. Svaki put se tog sjeti. Ja sam se sjetila da sam puno puta povrijedila mamu. I kako sam često bezobrazna prema noni. Riječi ostanu u zraku. A ljudi su svi tako prolazni. I smrtni.
Onda sam i ja počela plakati. I dalje sam imala nešto u oku. Žmirkala sam i slušala svećenika. Gledala babu u bundi koja me stalno pogledavala. Molila "Zdravo Mariju" koju nisam molila godinama. Riječi su mehanički izlazile iz usta. Vukle su za sobom sjećanja na vjeronauk u osnovnoj školi, na vrijeme kada sam odlazak u crkvu shvaćala kao nešto osim obaveze, na mene u krevetu kako se molim i zahvaljujem Bogu na svemu lijepom, na šikaru pokraj zgrade na čijem mjestu je sada Super Konzum.
Nikad nisam bila pretjerano religiozna. Ona čvrsta vjera, prepuštanje, smirenje, spas u Bogu-never happened. Možda bi bilo lakše da je.
Izvan crkve i dalje je bio dan. Danas. Sadašnjost. Miris tamjana ostao je u crkvi, a mama i ja smo krenule doma- gdje ćemo se opet svađati oko programa na telki, oko učenja i ljenčarenja, psovanja, opijanja... I dalje sam imala nešto u oku. Ne, nisam plakala. Ja nikad ne plačem.
Post je objavljen 25.12.2004. u 18:15 sati.