Ovo je u mojim mislima i sjecanju posebna specijalna godina.
U Ozujku smo primili pismo od moje mame da bi zeljela da dodje da nas vidi sa
Robertom /sin od moje mladjije sestre/.
Navela je da znade kakova je nasa situacija da znade da mi ne cemo moci uskoro u posjetu ,a da bi nas zeljela vidjeti ,ona je bila u to vrijeme 67 godina a Robert 9.
Pisala je da je bila u Australian Ambasady i da su pravili dosta problema ,jer ne vjeruju da samo zeli da posjete nego vjerojatno zele ostati…i dace oni meni pisati za posebne uvjete.
Mojoj majci nije bilo niti na kraj misli da bi ona ostala ovdje,ali kao svaka majka zeljela je jos jednom vidjeti familiju.
Dobio sam uslove za Visu za njih obadvoje ,prvo su kazali da sumnjaju da majka zeli ostati sa necakom i da ce je u tom slucaju vratiti natrag.
Drugo trazili su mene da moram da je osiguram medical za vrijeme posjete i prinesem uplacenu potvrdu.
Isto sam morao dati pismeno odobrenje da smije ostati sa nama u stanu od drzavne komisije, jer kuca je bila od drzave /kupili smo je poslije/.
I nakon dva mjeseca dobili su ulaznu vizu ogranicenu na tri mjeseca.
Dosao je i taj dan kada su dosli moj mladjiji sin Julian ,tada 5 godina star i ja smo isli po njih u Adelaide 400km jednim putem, i vratili se istu vecer sa njima natrag u Whyallu.
Mama nije mogla vjerovati kako je to daleko voznje u jednom danu 800km.
Isto bilo je i dosta toplo u ono vrijeme nisu bila kola sa hladjenjem ,makar ne osrednja.
Kada smo ulazili u nase malo mjesto divila se kako je mnogo malih ulica svi sa drzavnim kucama i vecina uredno sredjena, svatko je imao dosta pred kucom i iza kuce i sa strane zemlje za vrt.
Bili smo dugo budni ,ja sam imao godisnji odmor tjedan dana…mnogo se je pricalo sta se nije sve pisalo…u deset godina mnogo toga se je dogodilo na obadvije strane .
Uglavnom bili smo svi zadovoljni ,stariji sin je pricao normalno hrvatski sa bakom i braticem dok Julian nije razumio i malo se sramio ,ali je ubrzo se uklopio uz baku.
Odpelali smo ih okolo na sve strane po 400km…nisu mogli vjerovati kakova je pustinja na jednoj strain dok uz more je bilo obradjene zemlje i mnogo plaza.
Isto smo je otpelali u svjetsko poznate Flinders Rangers…sta nije daleko od nas samo oko 200km i okolo oko 500km.
Kazala je da vidi da ovdje ima svega ali da je skupo i kada se usporedi placa da zivot nije
tako lagan i da se radi mnogo za zivjeti, kazala je da bi vjerojatno zivjeo i bolje da sam ostao u Zagrebu i imao svoju firmu…ali jedino bi bio problem stan ili kuca.
Ja sam joj kazao da smo mi zadovoljni sa sta imamo nije mnogo i nismo bogati ali,zivot koji
imamo je mnogo bolji za nas kao obitelj.
Danas mi je drago da sam imao priliku vidjeti majku jer to je bilo zadnji puta,ona je umrla u 84oj godini zivota,1995te,a mi smo tek isli u posjetu u hrvatsku 1998, radi mojeg zdravlja.
A otac mi je isto umreo ranije, ne mogu kazati sta je teze ne biti u mogucnosti ne biti na sprovodu ili saznati preko poste primiti smrtovnicu i slike.
Post je objavljen 25.12.2004. u 15:36 sati.