Jucer sam izisao ranije s posla i otisao po kcerkicu u vrtic. Kao i uvjek, kada dodjem po nju, veselila se i zatrazila da prosetamo gradom prije odlaska kuci. Zaputili smo se prema Midrahovu, glavnom setalistu, gdje ima i lijepih ducana i dobrih restorana, a za zimskih dana moze se naici i na stand za kojim neka bakica prodaje upravo skuhani klip kukuruza. I dok smo oboje zdusno grickali svak svoj klip dobro posoljen i umotan u cisti bijeli, nepromocivi papir, kcerkica podigne pogled prema meni i zamoli me da joj dam jedan novcic. Iznenadjen, jer nisam mogao dokuciti kakvim se poslovima bavi, zapitah je za sto ce joj taj jedan sekel, kojeg sam vec imao spremnog u ruci. "Pa, to je za Borisa!" – rekla je kao sa cudjenjem, ne vjerujuci da mi da ne znam koje su njezine namjere.
Dadoh joj sekel i ona me, povjeravajuci mi na cuvanje svoj kukuruz, za kratko napusti uputivsi se prema uglu gdje je stajao postariji muskarac u smedjem kaftanu. Odmah prepoznah da se radi o ulicnom sviracu koji je na tom mjestu, pored ulaza u internet-bar za mene vec bio samo dio pejsaza, ali za nju, moju kcerkicu on je bio: Boris! Stala je pred njega i cekala nekoliko trenutaka, ali je on, zaokupljen oko nastimavanja mandoline, nije primjetio. "Boris!" – pozvala ga je. On podize glavu i zbunjeno se zagleda u malu ljepoticu. "Ovo je za tebe!" – rece ona i spusti sekel u malu limenu kutiju, koja je odzvonila praznim tonom prigusenim rdjom koja je vec davno pocela nagrizati lim. "A, kako ti znas moje ime?" – upitao ju je, ne skrivajuci teski ruski naglasak. "Pa ti si mi rekao!" – odgovori ona spretno i nasmijano. Sabravsi se, Boris pocne iz mandoline izvlaciti melodiju koja je asocirala na bjelinu ukrajinskih ravnica pod tek napalim snijegom, ili sam ja to tako htio, misleci da je svirac od tamo, a da mu i ovdasnja zima zebe prste koji izviruju iz crnih rukavica s odrezanim zavrsetcima.
I u sred pjesme Boris prestane sa svirkom. Prigne se do limene kutije, izvadi iz nje onaj sekel i pruzi ga u ruke moje kcerkice rekavsi: "Znas ja sviram za novac, ali ti si moja prijateljica, a za prijatelje ja sviram besplatno!" Uzela je, zadovoljna, pruzeno i mahnula mu rukom okrecuci se i vec skakutala s noge na nogu prema meni. Dok mi je vracala novcic i uzimala smotuljak u kojem sam joj cuvao kukuruz lice joj je bilo ozareno onim istim osmjehom kojeg je imala kada se uputila prema Borisu.
(prepricano iz radioprograma Jorama Gaona 24.12.2004.)
Post je objavljen 25.12.2004. u 13:53 sati.