by Lufus:
Evo jedan «kraći» pregleda izleta u Rijeku.Nemoguće je ponoviti sve one gluposti, ali nadam se da ću uspjet bar veći dio. Oko 5 ujutro Šime dolazi po Tomu i mene u Osijek nakon čega odlazimo u Dalj po Profu. Kako smo bili poprilično gladni odlazimo u jednu daljsku pekaru, koja vjerojatno drži rekord po duljini radnog vremena, 5.30-10. A i u pekari srećemo jednu od lokalnih legendi, Thompsona. Čovjek je svestran, a jedno od najvećih umijeća, bar je Profa rekao, vožnja bicikla preko kanala!? Nakon opskrbe pravac autocesta. Iako od četvrtka nisam uspio skupit ni 4-5 sati sna, ja preuzimam kormilo Shimobusa jer Šime normalno uopće nije spavao. Profa po dobrom starom običaju preuzima navigaciju, padaju brojni komentari o «podobnosti» za funkciju uz neizbježna prisjećanje na zadnje njegovo navodjenje kad smo putovali u Ljubljanu, a malo svratili u Kozari Bok(za neupućene: u Pervanovim emisijama često spominjano romsko naselje) tražeći izlaz iz Zagreba prema Ljubljani. U biti Profa je tada bio na dobrom putu i ne može ga se krivit što je na mjestu gdje je trebao biti most par stupića koji tek najavljuju gradilište...Dok sam ja zauzet vožnjom, a Profa navigacijom, Šime i Tomo se zabavljaju na zadnjem sjedištu: Šime pokušava uhvatit malo sna, Tomo mu svesrdno pomaže, maskira ga šalovima u huligana, «uspavljuje» blicevima fotoaparata...U početku je pao dogovor da ćemo se okupati u moru. Ja jer se nisam kupao u moru 9 godina, neki jer se nisu kupali 9 godina...Vrijeme baš i nije ohrabrujuće, pada jaka kiša, a zakazali su i brisači pa se vožnja pretvorila u pravu avanturu. Šime naziva Fiatovu «pomoć na cestama» ili tako nešto, ali oni nisu sigurni što bi mogao biti uzrok kvara niti su znali kako da ga otklonimo, rekli su da nazovemo poslije ukoliko se kvar ne otkloni ili kiša ne prestane!?Pravimo stanku na stajalištu «Stari hrastovi», a u isto vrijeme tamo hrpa djece koja putuju na ekskurziju. Znatiželjno nas promatraju, a neki od njih uvjeravaju ostale da mi putujemo u Portugal.
Na autocesti gradilište do gradilišta tako da se put prilično oduljio, a i opravdanost onako visoke cestarine je došla u pitanje. Iza Karlovca pravimo još jednu stanku, punimo spremnik Shimobusa superdizelom, a svoj superpivom tj nije baš bilo super jer osječkog naravno nije bilo. Na benzinskoj Tomu piči nostalgija na mlade dane kad je fušario po benzinskim kao perač stakala i u silnom naletu emocija pere stakla Shimobusa. Izgleda da su ga emocije previše shrvale pa posao baš i nije odradio najbolje tako da je Profa uz Gundjanje izvršio popravke.Avantura zvana hrvatske autoceste se nastavlja, svakih malo zbog radova na autocesti mora se sići na lokalne, ali prije nego što sidjete debelo vam naplate onih par kilometara autoceste. Polako se bližimo Rijeci, bar smo tako mislili. Znakovi sve ludji, na jednom raskrižju nacrtana dva pravca za Rijeku, lijevo i ravno, mi naravno nismo ovce da bi za većinom išli lijevo već se odlučujemo za ravno. Izbor se pokazuje kao pun pogodak jer umjesto da se vozimo dosadnom autocestom vozimo se cestom koja odiše poviješću, naime kako bi sačuvali originalnost i tradiciju cestu nisu popravljali od njenog nastanka. Šime gundja kako mu je krajolik totalno nepoznat, ali malo se smirio kad smo došli na vrh neke planine odakle je pucao fenomenalan pogled na dolinu i neko veliko jezero. Iako nismo imali pojma gdje smo i koje bi to jezero moglo biti uživali smo u pogledu i ispucali par slika. Put se nastavlja, tu i tamo vozimo se paralelno s autocestom što nam daje nadu da idemo u dobrom smjeru, «pojavljuje» se i more, ali nervoza se povećava jer nam je more malo s lijeve, malo s desne strane. Totalnu pomutnju uzrokovala je ploča Samouprava Bakar(samo da nije SAO Bakar).
Nekako ipak dolazimo do Rijeke, ali kako je do utakmice ostalo dosta vremena Šime se javlja svojoj prijateljici u Lovran i ide se za Lovran. Na cesti izmedju Rijeke i Lovrana u tijeku je akcija Hrvatske turističke zajednice «Radovima na cesti protiv turista»,pridružujemo se akciji stojeći u koloni. Stižemo u Lovran tj u Ičiće, tražeći restoran u kojem Željka završavamo na nekom privatnom posjedu. Vlasnik nas u čudu promatra jer ipak je ovo mjesto za elitni turizam, a mi mu baš i ne ličimo na elitu...Nakon što ga upitamo za put i restoran, on nas gleda s još većim čuđenjem i obavještava nas da je taj restoran izgorio?! Mi ne posustajemo i nastavljamo potragu koja je na kraju i dolazimo do restorana koji je gorio, ali srećom nije izgorio. Na putu Tomo je ugledao dimnjačara i za sreću se uhvatio za dugme, problem je bio što je to bilo dugme na boksama tako da je cijelo vrijeme držao ruku u hlačama jer dugme je «mogao» pustiti tek kad vidi ženu s naočalama pa kad je ušetao u restoran s rukom u hlačama navukao je na sebe poglede gostiju. U restoranu smo se malo družili sa Željkom koja je poricala svaku vezu s požarom. Tada se javio i Kiki i napustili smo Željku i otišli u obližnju Iku gdje smo se našli s njim. U Iki smo opustošili lokalni Konzum koji je čak imao i osječko i uputili se na jednu malu plažu. Bilo je prilično vjetrovito i hladno, ali Šime, Profa i ja nismo se predomislili i okupali smo se u moru. Prolaznici su nas u čudu promatrali, a Centurionsi Tomo i Kiki nam se nisu pridružili. Nakon kupanja dolazi do nas neka Madjarica i na nekoj madjarsko-njemačko-engleskoj mješavini želi nas upoznati i traži broj od Kikija za njenu prijateljicu koja je malo dalje sjedila. Kiki i ja odlazimo do njih, ali komunikacija je bila nemoguća jer je njihovo poznavanje stranog jezika bilo na razini osnovne škole tako da smo ih nakon dužeg pokušaja sporazumijevanja napustili. Sve što su nam mogle objasnit je da su one u čoportu(madj. grupa) i da su u zweite klasse što je kod mene izazvalo strah zbog optužbi zbog pedofilije iako je Kiki cijelo vrijeme tvrdio da je to kamp u kojem su smještene zweite klasse. Odlazimo u Rijeku gdje se nalazimo s Bokijem, šetamo po Korzu tražeći birtiju s tv-om kako bi gledali Hrvatska-Bjelorusija. Tv smo našli u robnoj kući i taman smo stigli kad smo dobili gol tako da smo u malo lošijem raspoloženju napustili robnu kuću. Nakon toga slučajno srećem jednu poznanicu iz Švicarske kojoj u naletu emocija i pod utjecajem maligana poklanjam šal. Neću više nikad pit! Susrećemo i neke smiješne talijanske bikere umirovljenike i slikamo se s njima. Vrijeme do utakmice provodimo u jednom kafiću za koji je Kiki rekao da imaju najjeftinije pivo koje i ije bilo tako jeftino. Još je i Tomo pustio priču da je to gay bar...
Utakmica prilično dosadna, ali mi smo našli svoju zabavu, na prolazu uz ogradu bio je jedan grbavi dio o koji se spoticao veći broj onih koji su prolazili tako da smo se ostatkom tribine zabavljali na račun «žrtava». Isto tako urnebes je izazivao prodavač kokica koji je jako čudno izgovarao ono «kokiceee» pa svaki put kad je prolazio izazivao je salve smjeha. Kiki osim Bjelice nije gledao ništa drugo pa se činilo kao da igra Bjelica-Slovačka. Drugo poluvrijeme još dosadnije pa smo morali pronaći novu zanimaciju. Prvo su to bili slovački igrači koji su se zagrijavali blizu nas, dobacivali smo im razne slovačkočeške riječi da bi im nakon toga pjevali «Lolek i Bolek» i melodiju iz «A je to»...Kad je to dosadilo naš dio tribine zabavljao se sa Šimetom koji je slikao iz terena, tako da je Šime bio veća zvijezda od igrača na terenu...Poslije utakmice pozdravili smo se s Kikijem i otišli u grad. Ja sam se našao s jednom prijateljicom, a njih trojica su završili u nekoj birtiji u kojoj je svirao stari Škorin cd. Koliko sam čuo nekog od njih snajpala je debela konbarica, ali neću o tom pisat jer nisam bio nazočan.
I tako je došlo i vrijeme da se krene za Osijek. Krenuli smo oko pola sata iza ponoći. Ovaj put su Šime i Profa sjedili iza, Tomo suvozač, a ja na kormilu Shimobusa. Šime i Profa ubrzo su zaspali. Nagomilani umor počeo se ispoljavati i kod nas dvojice, imali smo razne halucinacije, ljudi pokraj ceste i pretrčavaju cestu, svinje i puhovi pretrčavaju cestu...Cijelo to vrijeme Šime mi je «masirao» bubrege svojim koljenima, da mi je znati što je sanjao...A onda je i Tomo zaspao i ostavio mene da se borim s umorom i snom. Stali smo kao i uvijek u Ježevu i tamo se dosta zadržali uz Profine priče iz rata, o majpanima...Nakon što smo krenuli Tomo je i dalje spavao, a Šime i Profa su pregledavali brojne slike koje su nastale prethodnog dana, a zatim su se prikopčali na net i gledali stranice s Profinim kolegicama iz američkih škola. Negdje iza Slavonskog Broda umor je bio prevelik i kada sam jednom skoro zaspao bilo je vrijeme da Šime preuzme. Negdje na đakovačkoj obilaznici Šime je uletio u škarice obilazeći autobus, Profa i ja smo se smrzli i već sam pomislio da ćemo na posljednje i najduže ostovanje, ali sad kad razmislim Šime je to napravio samo da bi nas razbudio da mu ne bi bilo dosadno. Tomo nije imao tu sreću da doživi taj dogadjaj jer je i dalje spavao mrtvačkim snom. Mene je umor sve više savladao i bio sam u nekom polusnu dok je Profa pričao o ratnim taktikama, mogućoj sotonističkoj pjesmi Roling Stonesa nekim likovima iz Dalja i ne znam o još čemu jer me je san svladavao i čuo uspio sam uhvatiti tek poneku riječ. I tako oko 7 sati napokon stigosmo u Osijek, ne sjećam se kad sam zadnji put toliko željno čekao krevet, Profa je o tome imao čak i pjesmu. Tomu i mene su istovarili, a koliko mi je poznato naš novopečeni vozač je prvi put preuzeo kormilo Shimobusa i vozio do Dalja. Šime, Tomo i Kiki mogli bi stavit neku od brojnih slika kako bi neke stvari iz ove priče bile jasnije...
p.s. slike pogledajte na forumu kohorte...OVAJ TOPIC
Post je objavljen 31.05.2004. u 00:02 sati.