Preživjela božićni domjenak. :)
Nije bilo niti toliko strašno. Samo besmisleno. Ne shvaćam poantu takvih skupova na koje ljudi dođu zato jer je poželjno doći i onda se većinu vremena dosađuju. Pričaš s ljudima s kojima i nemaš neku želju pričati, o stvarima koje te ne zanimaju, jedeš neku bezveznu hranu, pijuckaš cijelo vrijeme nešto jer ne znaš kud bi s rukama a ovako ih barem nečim zauzmeš, pa onda plešeš na muziku koja ti se ne sviđa, smješkaš se i glumiš dobro raspoloženje...
Pričao mi je jedan iskusni igrač da su takva zbivanja super prilika za stvaranje i učvršćivanje veza s nadređenima, prilika da te zapaze, da radiš na karijeri... Dapače mi je savjetovao da se uredim tako da me zapaze (ali da nije vulgarno, naravno), pa da idem od čovjeka do čovjeka, sa svakim popričam, pa da ostanem duže, plešem... Mislim, to su možda stvari koje ti mogu pomoći da se proguraš, ali meni to zvuči kao prodavanje. "Evo me, šefovi, tu sam! Zgodna, šarmantna! Sigurno me želite češće gledati u svom društvu!" Sve mi je to gadljivo. Pa valjda bi moj posao, zalaganje, ono što postignem trebali biti mjerilo uspjeha i faktori na kojima se temelji neko potencijalno unaprjeđenje! A ne moja sposobnost da se "prodam" nekome.
Post je objavljen 24.12.2004. u 10:28 sati.