Volim pricati sama sa sobom, bar je s nekim pametnim =) Sjednem na pod, uzmem deku i samo razmisljam...pustim misli da teku... Ponekad pricam u sebi, ponekad na glas, ponekad uhvatim misli na papir. Jednostavno je – recenica slijedi prethodnu, slijedeca se nadovezuje na nju.
Mogu pricati o bilo cemu. O danasnjem danu, o vremenu - o suncu, o oblacima, o kisi, o snijegu kojeg nema, o satu, o kazaljkama, o vjetru, prolaznosti, zaboravu, trajnosti, vremenu za spavanje, vremenu za pokret, vremenu za jelo, vremenu za prestati govoriti, vremenu za smiriti se...i udahnuti...
Mogu pricati o svojim osjecajima – o sreci, o laznom osjecaju srece, o osjecaju da si prevaren, o tuzi, o strahu, o panici, o ludilu, o ravnodusnosti, o pomirenju, o smirenosti...i udahnuti...
Mogu pricati o svojim potrebama – o potrebi za jelom, za picem, za drustvom, za samocom, za samostalnoscu, za srecom, za potporom, za prijateljstvom, za ljubavi, za zrakom...i udahnuti...
Ponekad pozelim izaci van i prosetati...ali vani je hladno...pozelim prosetati po noci s nekim tko me razumije...ali takvog nema...bar ne u blizini... Zeljela bih cuti neciju prisutnost...osjetiti...ali nikoga nema...
Cesto pricam sama sa sobom...cesto me nitko ne cuje...
Slusa li itko?
Post je objavljen 24.12.2004. u 02:11 sati.