bilo mi je mozda 11 ili 12 godina kada se to desilo...
moj mali brat je tada imao 3 ili 4 godine,i htjela sam da ga odvedem u jedan od rijetkih gaming klubova u nashem kraju tada-nek se djete malo zabavi1uzela sam sav svoj dzeparac,i rekla roditeljima gdje cemo biti.spremili smo se i otisli.kada smo stigli gore,saznali smo da je taj klub pretvoren u bilijar salu,i tako smo ja i buraz odigrali partiju bilijara...odigrali smo jos jednu,i jos jednu,i jos jednu,i jos jednu...i tako sve dok nisam prestala brojati...nakon nekog vremena mu je dosadilo...izasli smo,i pitala sam ga da li je gladan.otisli smo na cevape.pojeo je svih 5 cevapa i popio jogurt.dusa moja...bio je vrlo mrsav i bolesljiv u to vrijeme.i imao je sladak,pomalo piskav glas.hehe,uzivala sam gledajuci ga kako jede,i prica punih usta.nisam ga opominjala.nisam zeljla biti 'stroga starija seka'.nakon toga smo prosetali malo,i otisli do jednog parka,sa toboganom,ljuljama,konjicima,i takvim zanimacijama za djecu...igrao se malo,i culi smo zvuk sirene.pogledala sam prema autu,i shvatila da je to bio nash otac.otisli smo do njega,i samo sto sam otvorila vrata rekao je,tihim,nervoznim glasom,onim kojim inace govori kad je uzasno ljut:
-ulazi.
usla sam:
-sta je b....-prekinuo me je istim tonom kao maloprije:
-shuti.
pocela sam razmisljati o tome sta sam skrivila u posljednjih nekoliko dana,sedmica,mjeseci,pa cak i godina,i sjetila sam se sto sta toga,ali nista nije bilo dvoljno jako da bi ga naljutilo tako.znala sam da sad moram paziti na svaki njegov,bratov i svoj pokret,jer bi svaka pogresna reakcija mogla biti kobna po mene.shutila sam.
stigli smo kuci,odnio je buraza u sobu,i rekao mu da ostane tu.zatvorio je vrata,a mene uputio pravo u moju sobu.tamo,na podu,sjedila je moja mama.bila je u svojoj staroj smedjoj,dugoj suknji(koju vishe nema,a u kojoj je inace hodala kad je bila kuci)...voljela je tu suknju...oko nje je bila hrpa iskoristenih maramica,a njeno lice je bilo crveno i podbuhlo od placa.suze su se i dalje slivale niz njene koscate obraze,a brada je podrhtavala,i stvorile su se one maale rupice i naborine.cupala je sebi kosu.prisla sam joj,refleksivno,a ona me je odgurnula od sebe rukom.otac je zatvorio vrata,i pocela je igra...dok su oni pricali,ili bolje receno,mam je plakala i kukala(djelom od olaksanja sto smo zivi i zdravi dosli kuci,a djelom od bola koji sam joj zadala),a otac je govorio ljutito,i mozda cak s mrznjom...ne znam..ja sam sejdila na podu,naslonjena ledjima o zid,s rukom preko usta,i blijedo i u nevjerici gledala u mamu.premotavala sam film u glavi,sta sam mogla uraditi taj dan a da reakcija bude takva...tog trenutka mi nije bilo jasno da smo ostali citav dan vani,da je otac dolazio po nas tamo gdje smo rekli da cemo bit,a nas nije bilo,nego samo par jalijasa,nije mi bilo jasno da su se na smrt preplasili,ali mi je bilo jasno da taj prizor necu jos dugo zaboraviti,i da sam JA uradila nesto zbog cega je mama takva...ali nisam shvatala sta...shvatala sam to da sam htjela uciniti bratu dobro,i roditeljima,da se ispricam za to sto sam bila tako losa curica...da sam potrosila sav svoj dzeparac na to,i nije mi zao...zato sto sam bila tako losa curica...losa curica...je ostala losa curica...nista nisam bila popravila...shvatam sada da je svaki moj pokusaj da uradim nesto dobro zavrsio totalnim sjebom,i da sam nesposobna uraditi bilo sta kako treba do kraja...
i ne zaboravljam taj prizor nikad...kad god krenem da spavam sjetim ga se,kad sanjam,sanjam cesto taj dan...sanjam cesto da sam ubila svoju majku,sanjam cesto da ona umire,ili biva ubijena,i da svi krive mene za to...sanjam cesto da sve to desava,sanjam cesto i da to nije san...a cesto,i nije...ni danas nije bio...
Post je objavljen 22.12.2004. u 23:48 sati.