Kako sam rekao vecina vasih pitanja ce biti teme za nove postove a posljednje je bilo o uzroku sukoba ovdje. Napisat cu ovaj post jer sam primjetio da je post o uzrocima rata koji sam napisao na pocetku ovog bloga nestao. Cini mi se da sam ga sam izbrisao jer je bilo nekih upozorenja da sam malo pretjerao i da nije pametno pisati u tom stilu pa cu ovaj put malo povesti racuna i sa sto manje mojih misli. Povijest Eritreje bila je vise nego krvava. O Kraljevstvu Aksumu sam pisao ranije, pa ne bih toliko daleko u povjest ovaj put. Povjest Eritreje se moze gledati od dolaska Italijana na ovo podrucje a to je bilo od 1890. Italijani su ovu koloniju nazvali po Crvenom Moru Mare Erythraeum Bila su tu neka nadmudrivanja izmedju Francuza I Britanaca pa je Italijanima uspjelo da koloniziraju prostore danasnje Ertireje. Veliki je broj Italijana koji se naselio na ovim prostorima a cifre su od 50 000 do 70 000. Za eksploataciju prostora Eritreje je bilo potrebito izgraditi infrastrukturu pa je u vrijeme Italijana izgradjena za to doba odlicna prometna mreza. Aerodromi u Asmari i Masawi, zeljeznicka pruga koja je spajala glavni grad u unutrasnjosti sa lukom Masawom na Crvenom moru. Eritrejci su u to doba tretirani kao roblje i sluzili su uglavnom kao radna snaga pa se lagano razvijala nacionalna svijest kod 9 plemenskih zajednica koliko ih ima u Eritreji. Ljudi različite etničke, kulturne i vjerske pripadnosti povezani su zajedno unutar kolonijalnih granica. Italijanska vladavina je ipak donijela mnogo napretka no Eritrejci nisu imali nikakvih utjecaja u gospodarstvu ni ti u političkom životu.
Nakon oslobodjenja od Italijana 1941 su Britanci u dogovoru s ostalim velikim silama preuzeli svu vlast. Stanovništvo se nije toliko bunilo na ove promjene no ipak se od tada javlja zelja za samostalnocu. Kada se u Etiopiju nakon odlaska Talijana vratio Haile Selasije pocinju se desavati promjene. Car Selasije počeo se živo zanimati za Eritreju nastojeći u njoj ojačati svoj utjecaj ponajprije mješajući se u crkvene prilike Eritreje, zatim manipulirati političkim strankama i terorizmom. Britanaca i nije bila briga za ova desavanja pa je Eritreja sve više potpadala pod etiopski utjecaj.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata mandat nad Eritrejom preuzimaju Ujedinjeni narodi. Pregovori o budućnosti Eritreje započeli su u New Yorku u travnju 1949. Etiopija je vršila snažan pritisak na komisiju tražeći pripojenje Eritreje, SAD su se počele jače zanimati za Eritreju jer je bila na povoljnom strateškom položaju uz Crveno more. U prosinca 1950. Ujedinjeni narodi su izglasali rezoluciju prema kojoj je napravljana federaciju između Etiopije i Eritreje. Time su Etiopljani zamijenili Britance. Odluka o sudbini Eritreje niti u jednom segmentu nije poštivala volju većine eritrejskog naroda.
1962. Etiopija je prekršila rezoluciju UN i izvršila aneksiju Eritreje prolasivši je jednom od svojih pokrajna. Istodobno počinje organizirana pobuna protiv etiopske vlasti. Raspršene skupine pokreta otpora povezale su se međusobno, a potporu su dobile iz inozemstva od velike eritrejske dijaspore. Pobunjenici su se organizirali u eritrejski Oslobodilački Front (ELF) koji je do 1965. imao oko 1000 boraca. U razdoblju od kasnih 60-tih do ranih 70-tih godina prošlog stoljeća car Haile Selasije počeo je gubiti nadzor nad unutrašnjiom prilikama u Etiopiji, a u Eritreji je veliki broj kopta iz planinske unutrašnjosti ušao u redove ELF-a. Osim ELF-a osnovana je i Eritrejska narodna oslobodilačka fronta (EPLF). Do 1976. ove su skupine zajedno imale oko 20 tisuća boraca. Godine 1974. u državnom udaru svrgnut je Haile Selasije, a vlast je preuzela marksistička organizacija Derga na čelu koje je bio Mengistu Haile Miriam. Mengistu je nastavio borbu protiv eritrejskih pobunjenika uz potporu Sovjetskog Saveza koja je dosegla iznos od 16 milijardi dolara. Međutim, svi napori prema uništenju pobunjenika bili su uzaludni. EPLF je preuzeo vodeću ulogu u pokretu otpora i uspješno odbacio sve etiopske ofenzive iako je odnos snaga bio gotovo 10:1 u korist Etiopljana. Zanimljivo je da su više od 30% boraca EPLF-a bile žene. Neuspjesi u borbi protiv pobunjenika doveli su do pada Mengistuovog režima u svibnju 1991 koji je po pricama lokalnih ljudi bio vise nego krvav, a Eritreji je obećano da će se u roku dvije godine organizirati referendum o njenoj neovisnosti. Referendum je i održan pod pokroviteljstvom UN od 23. do 25. travnja 1993. Na njemu je 99% Eritrejaca podržalo stvaranje neovisne države. EPLF je organizirao prijelaznu vladu na čelu s Issaiasom Afwerkijem.
Mir s Etiopijom nije potrajao dugo. Godine 1998. izbio je sukob između ove dvije zemlje zbog nerješenih graničnica. Obje zemlja su potrošile desetke milijuna dolara na nabavu nove vojne opreme, naročito borbenih zrakoplova i tenkova. Tisuće poginulih i oko milijun izbjeglica rezultat su ovog sukoba duž 1000 km duge granice.
Prekid vatre dogovoren je u lipnju 2000. a formalnmi sporazum potpisan je u prosincu iste godine. Ujedinjeni narodi poslali su u Eritreju svoje promatrače da nadziru zonu razgraničenja, i eto i mene medju njima.
Post je objavljen 22.12.2004. u 16:51 sati.