Cipfriend... bilo je to prvo biće koje su moje oči ugledale na do tada meni nepoznatom svijetu Tibije. Dobri stari fratar svakog bi pri dolasku srdačno pozdravio i brižno napomenuo da mu se javi ukoliko upadne u kakve nevolje. Pojma nisam imao koliko će mi ta kratka informacija značiti u predstojećim danima na kaotičnom otočiću Rookgard.
Sigurnim korakom napustio sam hram, ususret velikim avanturama, orkovima, zmajevima. U jednoj ruci toljaga, a u jednostavnoj platnenoj vreći jabuka i neiskorištena baklja. Zmajevi čuvajte se, nevine djeve veselite se, jer stiže neustrašivi...
Ravno ispred mene nalazio se veliki gradski trg. Buka i vika sa svih strana. Nema čega nema, od oružja do trollove zdjelice za kašu. Sa moje lijeve strane vijugao je široki poljski put. Sa moje desne strane također. Odlučio sam se za lijevu. Pratio sam puteljak jedno vrijeme dok nisam naletio na malu kućicu sa nekakvim podrumskim ulazom. Mislim si, možda u toj rupi čuči kakav zmaj...
Zakoračio sam unutra, upalio baklju i... ugledao dva poveća smeđa štakora. Ha, ha. Što je ovo? Glodavci su se polako, ali sigurno približavali. Pa dajte mi zmaja, zelenog, crvenog, bilo kakvog. Smeđe životinjice sad su već stajale pored mene i započele otvoreni napad. Zmaja... Što je ovo, pa ti miševi mi nanose bol?! Silovito sam uzvratio udarce, ali očigledno nedovoljno silovito, jer štakori nisu niti trznuli, već su počeli još jače gristi. Rane na mojim nogama su poprimale već ozbiljne razmjere. Osjećaj slabosti u tijelu je rastao. Pa neću valjda bježati od srmdljivih glodavaca. Zmaja mi dajte...
Post je objavljen 21.12.2004. u 20:01 sati.